Nakon petnaest godina šutnje, umirovljeni general i bivši načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske Petar Stipetić prvi je put odlučio progovoriti za Nacional o razlozima pada bosanske Posavine. Stipetić je Nacionalu priznao kako je dva puta od strane hrvatske državne politike bio spriječen u nastojanju da presiječe posavski koridor kojim su se srpske snage koristile za prijevoz streljiva, nafte i oružja, na terenu se suočavao s otvorenom izdajom i sabotažom, politika ga je tada označila kao glavnog krivca poraza u Posavini bez utvrđivanja bilo kakvih činjenica zbog čega je dvije godine nakon pada bosanske Posavine bio šikaniran i omalovažavan.
Potpuno marginaliziran u periodu od 1992.-1994. u ljeto 1994. zatražio je razgovor s predsjednikom Franjom Tuđmanom kako bi razriješio svoj status unutar oružanih snaga. Na sastanku mu je Tuđman, između ostalog, rekao i neka sastavi izvješće o padu bosanske Posavine. Nakon što je Stipetić to učinio više ga se nije sprječavalo u profesionalnoj karijeri. Nacional je došao u posjed Stipetićevog izvješća na četiri stranice u kojem je Tuđmanu obrazložio svoje viđenje poraza u bosanskoj Posavini.
Sve dosad, u hrvatskoj se javnosti znalo samo to da izvješće postoji. Tek nakon što smo uvjerili generala Stipetića da ga posjedujemo, on je pristao razgovarati o okolnostima pod kojima je izvješće nastalo kao i o njegovu sadržaju. Stipetić je rekao: “Kad sam smijenjen s dužnosti zapovjednika Slavonskog bojišta u prosincu 1992. postavljen sam za zapovjednika Zbornog područja Zagreb. Dužnost sam obnašao negdje do kolovoza 1994. kad sam smijenjen i poslan u Glavni stožer bez ikakvog rasporeda. To me je pogodilo kao čovjeka i profesionalnog vojnika, a pored toga, među vojnicima i časnicima već su se dvije godine provlačile priče o tome kako sam bio odgovoran za pad bosanske Posavine zbog čega me se i micalo u stranu. Tražio sam od tadašnjeg načelnika Glavnog stožera generala Janka Bobetka da mi omogući razgovor s predsjednikom Tuđmanom. Razgovor s Tuđmanom je trajao 45 minuta, znao sam ne kažem li sve što mislim na tom sastanku da više neću imati priliku bilo što reći.
Pitanje pada bosanske Posavine bilo je samo jedno od pitanja o kojem smo razgovarali. Razmišljao sam i o tome da će me Tuđman u jednom trenutku uhvatiti za ruku i izbaciti iz svog ureda, ali to nije učinio. Ponudio mi je diplomatsko mjesto u našoj misiji u Bruxellesu, ali nisam to mogao prihvatiti, ne samo zbog toga što sam smatrao kako su pred nama teške borbe za oslobađanje okupiranih područja već i zbog činjenice da osim ruskog i njemačkog ne znam engleski jezik. Prihvatio je tu argumentaciju pa mi je predložio Moskvu, ali sam mu rekao kako bi u Moskvi svaki dan morao paziti na vlastiti život, jer me tada još Jugoslavija stavila na listu najtraženijih osoba. Tuđman me saslušao, stavio ruku na rame i rekao – generale sad se vi lijepo vratite i radite svoj posao u Glavnom stožeru. Na kraju mi je također rekao da sastavim svoje viđenje pada bosanske Posavine i da mu ga dostavim, što sam nakon nekoliko dana i napravio. Poslije toga, nikad više nismo razgovarali o tome.”
Tuđman je od Stipetića dobio izvješće sastavljeno na četiri stranice u kojem je Stipetić u kratkim crtama obrazložio što je prouzročilo pad velikog dijela teritorija. U svom izvješću prozvao je političko rukovodstvo Slavonskog Broda i to Jozu Metera, Franu Piplovića i Zdravka Sočkovića za izravno miješanje u zapovijedanje Operativne grupe “Posavina” što je imalo za posljedicu pad većeg dijela bosanske Posavine. Stipetić je to nazvao otvorenom diverzijom i izdajom, jer je isto rukovodstvo imalo izravan utjecaj na 108. slavonsko-brodsku brigadu Hrvatske vojske koja se ničim izazvana povukla preko Save u Slavonski Brod 5./6. listopada 1992.
To je dovelo do potpunog rasula na bojištu i rezultiralo povlačenjem drugih postrojbi. Potom je u pismu prozvao generala Slobodana Praljka za širenje defetizma i panike među vojnicima, ministra obrane Gojka Šuška zbog njegove zapovijedi u kritičnom trenutku rata da u Bosnu mogu ići samo dragovoljci kao i činjenicu da su djelatnici Sigurnosno informativne službe Ministarstva obrane Republike Hrvatske podčinjeni Gojku Šušku, te djelatnici Uprave za političku djelatnost Ministarstva obrane, bili odvojeni od zapovjedništva Slavonskog bojišta što je onemogućilo otkrivanje neprijateljskih djelovanja unutar hrvatskih postrojbi.
Generala Stipetića smo upitali da li i danas, trinaest godina poslije misli isto o razlozima pada bosanske Posavine što je napisao i Tuđmanu u izvješću u rujnu 1994: “Sve navode koje sam napisao tada i danas potvrđujem. Razlozi pada bosanske Posavine su bili politički, vojskom su paralelno zapovijedale političke strukture Slavonskog Broda i Krizni stožeri na terenu što je bilo posve neprihvatljivo s vojničkog gledišta. Pored toga, moja ideja kao vojnika je bila da bi presijecanjem koridora kojim su se oružjem, naftom i streljivom opskrbljivale srpske snage oslabilo njihovu moć ne samo u Bosni već i na okupiranim područjima u Hrvatskoj.
Zanimljivo, nikad nije donesena politička odluka da se koridor presiječe, a kad sam dva puta pokušao to učiniti bio sam spriječen i sabotiran, a drugi put nakon pokušaja odmah i smijenjen. Prvi put 108. brigada iz Slavonskog Broda je kao glavni nositelj planirane ofenzive bez mog znanja i dopuštenja preko noći napustila položaje i vratila se u Slavonski Brod, a drugi put je to bilo početkom prosinca 1992. kad sam sve već dogovorio s Tuzlanskim korpusom Armije Bosne i Hercegovine i njihovim zapovjednikom Željkom Knezom. Neugodno sam se iznenadio kad smo krenuli u akciju, a nismo čuli niti metka ispaljenog od strane Tuzlanskog korpusa, nisam mogao niti stupiti u vezu s njima.
Pokrenuo sam i 3. gardijsku brigadu Hrvatske vojske, ali me je kod Cerne dočekao general Basarac i rekao kako mu je zapovijeđeno da brigada ne ide nikuda. Shvatio sam da je moja zadaća u Posavini zauvijek završena i sve sam više razmišljao o tome kako je situacija u Bosni već riješena na sastanku u Grazu između Karadžića i Mate Bobana. Istog sam dana smijenjen i poslan u Zagreb.”
