Dok su individualna odgovornost Ratka Mladića i činjenice o počinjenim zločinima sudski utvrđene, u dijelu društava nastalih raspadom Jugoslavije, Mladićevo ime i dalje je predmet glorifikacije, a presuđeni zločini negiranja i relativiziranja.
Jasmin Medić, viši naučni saradnik u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu, smatra da sudski utvrđene činjenice o zločinima Ratka Mladića teško mogu promijeniti percepciju o njemu među dijelom srpskih nacionalista.
Negiranje, relativizacija i glorifikacija, kaže Medić za DW, nisu nove pojave. Postojale su još nakon počinjenih zločina, a kada je postalo izvjesno da će značajan broj osumnjičenih biti izveden pred Haški tribunal, počeo je narativ o Tribunalu kao "antisrpskom i pristrasnom sudu" čije presude ne treba prihvatiti. "Danas su i u entitetu Rs i u Srbiji na djelu sve ove pojave. Stvara se narativ koji je u suprotnosti s onim što je dokazano", kaže Medić.
Haški tribunal je, podsjeća Medić, kroz brojne presude utvrdio individualnu odgovornost za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid te ostavio značajnu pravnu i dokumentarnu zaostavštinu. U tome vidi paralelu s Nirnberškim procesom, ali i ključnu razliku u odnosu društva prema sudski utvrđenim činjenicama. Dok su presude Nirnberškog procesa s vremenom postale jedan od temelja suočavanja s prošlošću u Njemačkoj, taj proces na prostoru bivše Jugoslavije, smatra Medić, još nije zaživio.
Smrt Ratka Mladića tako ponovo otvara pitanje koliko su presude Haškog tribunala, uključujući i onu protiv bivšeg komandanta VRs, zaista promijenile odnos društava u BiH i regiji prema ratnim zločinima i njihovim počiniocima.
Historičar i publicista Dragan Markovina ranije je u autorskom tekstu za Peščanik ocijenio da Haški tribunal nije uspio ostvariti neke od ključnih ciljeva zbog kojih je osnovan. Kada je riječ o suočavanju postjugoslavenskih društava s prošlošću i zločinima počinjenim u ime vlastitih nacionalnih politika, taj je proces, prema njegovoj ocjeni, doživio neuspjeh.
Markovina smatra da problem nije samo u nevjerovanju u činjenice utvrđene tokom brojnih suđenja, već i u njihovom negiranju i opravdavanju kada se ne uklapaju u dominantne nacionalne narative.
Kao primjer navodi odnos hrvatske javnosti i politike prema nekim presudama Haškog tribunala – neke su prihvaćene kada su odgovarale dominantnom narativu, dok su druge proglašavane političkim kada su dovodile u pitanje odgovornost hrvatske politike ili vojnih struktura, što potkrepljuje slučajevima Ante Gotovine i Jadranka Prlića.
Kritičan je i prema širem učinku Tribunala na ostvarivanje pravde i suočavanje s posljedicama rata, posebno u Bosni i Hercegovini. Ipak, smatra da je njegov rad ostavio važnu zaostavštinu, jer mnogim počiniocima bez Tribunala vjerovatno nikada ne bi bilo suđeno, a kroz sudske procese opsežno je dokumentiran veliki broj ratnih zločina. Ta dokumentacija, zaključuje, ostaje trajna vrijednost, dostupna javnosti i historičarima.
Izvršni direktor i urednik Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine Denis Džidić upozorava da su negiranje genocida i glorifikacija osuđenih ratnih zločinaca danas poprimili institucionalne, ali i međunarodne razmjere.
Prema njegovim riječima, u stvaranju narativa o Ratku Mladiću kao heroju i negiranju genocida u Srebrenici učestvuju političke strukture i organizacije iz Srbije i Rs, povezane i s međunarodnim desničarskim krugovima.
"Vidimo jedno spajanje domaćih i međunarodnih aktera u institucionaliziranju negiranja genocida i historijskog revizionizma. Mladić je i danas snažno prisutan, a zvaničnici Rs i Srbije ga i dalje predstavljaju kao heroja", kaže Džidić za DW.
