Gotovo dvije decenije sudskih procesa, hiljade svjedoka i desetine hiljada dokumenata nisu bili dovoljni da činjenice utvrđene pred Haškim tribunalom potisnu ideološko naslijeđe osuđenih ratnih zločinaca na prostoru bivše Jugoslavije.
Na taj problem upozoravaju stručnjak za međunarodno krivično pravosuđe Joël Hubrecht i historičarka prava Ninon Maillard u autorskom tekstu koji je francuski Le Monde objavio 18. septembra.
Povod za njihovu analizu bila je sahrana Ratka Mladića u Beogradu 7. septembra i način na koji je nekadašnji komandant Glavnog štaba Vojske Rs predstavljen dijelu javnosti uprkos pravosnažnoj presudi kojom je osuđen na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja.
Hubrecht i Maillard smatraju da naslijeđe Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju mora imati mnogo snažnije mjesto u javnom prostoru kako bi moglo parirati ideološkom naslijeđu Ratka Mladića i drugih osuđenih pred tim sudom.
Razmjere sudskog materijala najbolje pokazuje upravo proces protiv Mladića.
Suđenje je trajalo 530 sudskih dana, u predmetu su pozvana 592 svjedoka, od kojih se 377 pojavilo u sudnici, a u spis je uvršteno čak 9.914 dokaznih predmeta. Od toga je Tužilaštvo uvelo 7.803, odbrana 2.108, a Pretresno vijeće tri dokazna predmeta.
Mladić je prvostepeno osuđen 22. novembra 2017. godine. Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove 8. juna 2021. potvrdilo je osuđujuće presude za genocid na području Srebrenice, progone, istrebljenje, ubistva, deportacije, prisilno premještanje, terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje pripadnika UN-a za taoce, kao i kaznu doživotnog zatvora.
Problem na koji ukazuju autori Le Mondea, međutim, počinje upravo nakon završetka sudskih postupaka.
Veliki broj procesa pred Haškim tribunalom, navode, još nije dovoljno istražen izvan pravosudnog konteksta, dok brojne sekvence svjedočenja i drugi materijali tek trebaju biti detaljno obrađeni kako bi dodatno rasvijetlili ono što se događalo u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu tokom ratova devedesetih.
Posebnu vrijednost mogli bi imati materijali koji postepeno prestaju biti povjerljivi. Dio svjedočenja i dokaza bio je zaštićen zbog sigurnosti svjedoka i drugih učesnika u postupcima, a njihovo otvaranje istraživačima može donijeti nove podatke o ratnim događajima.
Hubrecht i Maillard zbog toga pitanje haških arhiva ne vide samo kao tehničko pitanje čuvanja sudske dokumentacije.
Upozoravaju da pravosudno naslijeđe mora biti korišteno u naučnim istraživanjima, kulturi, umjetnosti i javnom prostoru kako bi činjenice utvrđene pred međunarodnim sudovima nastavile živjeti nakon završetka procesa.
Upravo tu se otvara i novo pitanje – šta će se dogoditi s ogromnom arhivom Haškog tribunala i Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove.
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija treba odlučivati o prijenosu više funkcija Mehanizma, koji je nakon zatvaranja Haškog tribunala preuzeo njegove preostale poslove. Među mogućnostima je da očuvanje i upravljanje arhivima budu preneseni Sekretarijatu UN-a.
Autori upozoravaju da još postoji neizvjesnost oko toga kako bi taj sistem funkcionirao i koliko bi novca i drugih resursa dugoročno bilo osigurano za čuvanje, obradu i dostupnost arhiva.
Za BiH je to posebno značajno zbog količine materijala koji se odnosi na ratne zločine počinjene od 1992. do 1995. godine.
Presude, transkripti svjedočenja, vojni dokumenti, fotografije, snimci, ekspertize i drugi dokazi prikupljani tokom višegodišnjih procesa predstavljaju jedan od najvećih dokumentacijskih fondova o ratu u BiH.
Hubrecht i Maillard smatraju da upravo period nakon završetka suđenja predstavlja potcijenjeni dio rada međunarodnog krivičnog pravosuđa. Ako arhiva ostane uglavnom zatvorena u institucionalnim okvirima i izvan šireg društvenog, naučnog i kulturnog života, prostor ostaje otvoren za negiranje i reinterpretiranje činjenica koje su pred sudovima već detaljno dokazane.
Zbog toga pozivaju na veće korištenje haške dokumentacije kroz naučne, kulturne i umjetničke projekte. Što se materijal više koristi, smatraju, bit će lakše opravdati i osigurati sredstva potrebna za njegovo dugoročno čuvanje i dostupnost.
Njihovo upozorenje dolazi u trenutku kada su sahrana Ratka Mladića i način na koji je dio političke i medijske javnosti u Srbiji obilježio njegovu smrt ponovo otvorili pitanje odnosa između sudski utvrđenih činjenica i političkog sjećanja na ratove devedesetih.
