Mustafa Gradaščević iz Janje prisjetio se 32. godišnjice organiziranog progona Bošnjaka Janje, opisujući vlastito iskustvo od 19. septembra 1994. godine, kada je zajedno s porodicom morao napustiti svoj dom.
Gradaščević je danas i nosilac liste Koalicije za državu za Narodnu skupštinu Rs u izbornoj jedinici 6 na predstojećim Općim izborima. Na listi su, uz njega, Zejna Salihbegović i Amir Softić. Koaliciju za državu za izbore za NSRs čine SDA, SDP BiH, BH Zeleni, SBB, NES i PDA. Izborna jedinica 6 obuhvata Šamac, Donji Žabar, Pelagićevo, Bijeljinu, Lopare, Ugljevik i Brčko distrikt BiH.
Gradaščević je u objavi povodom godišnjice naveo da je proces organiziranog progona i iseljavanja Bošnjaka počeo početkom septembra 1994. godine, dok je njegova porodica bila u posljednjem konvoju koji je napustio Janju.
„Jedan od onih tužnih momenata u mom životu desio se na današnji dan prije trideset i dvije godine. Tog teškog i tegobnog dana, zajedno sa mojom porodicom i hiljadama drugih Bošnjaka Janje i Bijeljine, protjeran sam sa kućnog praga. Sjećam se tog 19. septembra 1994. kao da je sad“, napisao je Gradaščević.
Prema njegovom svjedočenju, prije protjerivanja porodice su morale platiti da bi im bio omogućen izlazak.
Njegova porodica, naveo je, tadašnjim vlastima platila je 5.000 njemačkih maraka kako bi, kako im je bilo objašnjeno, mogli „bezbjedno izaći“.
Za mjesto polaska bila je određena Ulica Braće Lazić, odnosno Nova cesta u Janji, gdje su dovedeni kamioni kojima su ljudi odvoženi.
„Kao da sad gledam: bez ikakvog reda penji se u kamion, natrpani i nagurani kao stoka, stojiš na jednoj nozi... Kad su nas potrpali u kamione i zatvorili cerade, kamioni su krenuli. Pravac kretanja Janja, Modran, Suho Polje“, naveo je Gradaščević.
Prema njegovom svjedočenju, cijeli proces, od dolaska kamiona preko ukrcavanja do vožnje, pratili su pripadnici Vojske Rs.
Nakon duže vožnje kamioni su, kako je opisao, skrenuli s puta i zaustavili se, a ljudi su iz njih izvođeni i odvođeni u manju zgradu.
Kada je došao red na kamion u kojem su bili Gradaščević, njegovi roditelji i braća, vojnici su ih uveli u prostoriju u kojoj su pretresani i gdje su im oduzimani novac, zlato i druge vrijednosti.
Gradaščević navodi da je u jednom dijelu prostorije bio sto na kojem se već nalazila gomila oduzetog novca i zlata. Njegovim roditeljima naređeno je da predaju sve što imaju kod sebe.
Nakon pretresa uslijedio je trenutak koji je, kako opisuje, značio razdvajanje njegovog oca od ostatka porodice.
„Prilikom izlaska vojnik koji je stajao ispred vrata te prostorije mom ocu je rekao: 'Ti tamo, a oni napolje', pokazujući mu prostoriju preko puta one u kojoj smo 'pregledani'. Tu sam shvatio da moj otac tu ostaje, a mi dalje idemo bez njega. Mama je počela da plače, počeli smo i mi plakati“, prisjetio se Gradaščević.
Vojnik im je, prema njegovom svjedočenju, uz smijeh rekao: „Ne plačite, brzo će on za vama.“
Gradaščević navodi da su tog dana svi punoljetni muškarci odvojeni od svojih porodica i odvedeni u logor Batković.
Pretresanje, oduzimanje vrijednosti i razdvajanje muškaraca od žena i djece trajalo je nekoliko sati, nakon čega su žene i djeca ponovo ukrcani u kamione.
Nakon kraće vožnje, kako je opisao, istovareni su i rečeno im je da pješice krenu prema Tuzli.
„Skoro cijelu Majevicu prešli smo pješke, sa strana tog puta bili su naoružani srpski vojnici. Pala je noć kad smo stigli u Seljublje. Tu nas je dočekala naša Armija, naš narod iz Seljublja“, naveo je Gradaščević.
Prisjećajući se iskustva progona iz djetinjstva, napisao je da je 19. septembar 1994. trajno promijenio njegov život.
„Tog dana neko ti okrene život iz temelja, oduzme ti roditelja, oduzme ti djetinjstvo, oduzme ti dom, oduzme ti sve ono što život čini životom dostojnog čovjeka!“
Gradaščević je naveo da ga je i 32 godine kasnije pisanje o tim događajima ponovo suočilo s emocijama i sjećanjima koja, kako je poručio, ne treba potiskivati.
„Čovjek ne voli da se sjeća ružnih momenata, ali mora i treba. Mora i treba da se sjeća i opominje, da nikome i nigdje zlo se ne ponovi. A nama se desilo zlo u svom najgorem izdanju! Zaboraviti ne mogu, oprostiti ne mogu, a i da hoću da oprostim ne mogu kad oprosta niko i ne traži“, napisao je Gradaščević.
