Index.hr: Treba li Milanoviću psihijatar?

Nadalje, u oči upada Milanovićev omalovažavajući stav prema karijerama koje su Puljak i Orešković imale prije nego su ušle u politiku. Obje je diskvalificirao kao profesionalce u svojim karijerama u bankarstvu (tj. informatici) u slučaju Puljak i odvjetništvu u slučaju Orešković.

Samo ostaje nejasno zašto Milanović misli da je njegova karijera bila impresivnija. Pa on je bio Tuđmanov diplomat trećeg ešalona, zadužen za peglanje imidža Hrvatske vani dok je ona, primjerice, radila na komadanju Bosne i Hercegovine. Po čemu je to nekako bolje od građanskih karijera Marijane Puljak i Dalije Orešković? Milanović je svoju diplomatsku karijeru gradio u mračnim devedesetima unutar HDZ-ova i Tuđmanova sustava obmana, pljačke i ratnih zločina, ali to je nešto ugledno i časno dok je Orešković "drugorazredna odvjetnica"? Čak i da jest, ni ona ni Marijana Puljak nisu okaljale ruke ni sudjelovale u politici koja je tisućama ljudi zagorčala i uništila živote, dok Milanović jest i to kao irelevantni diplomatski potrčko, puka transmisija Tuđmanove nerijetko zločinačke politike.

Samodopadnosti, ime ti je Zoran Milanović

Predsjednik RH je dvije saborske zastupnice optužio i za samodopadnost. Svakome tko iole prati Milanovićevo javno djelovanje, jasno je da mu je samodopadnost jedna od ključnih osobina. Nema Milanoviću draže teme od Zorana Milanovića, s kojim se premijerima družio (navodno ga jako vole Skandinavci, ako mu je vjerovati za riječ), gdje je sve bio itd. Milanović im je pritom dodao i etiketu narikača, no nisu li njegovi bjesomučni javni istupi proteklih dana u vezi Kovačevićeva kluba i afere Janaf puni baš samodopadnog naricanja? Jedan dan ga nije bilo pred novinarima, pa je morao naricati u postu na Facebooku, jednostavno nije mogao izdržati.

Drugim riječima, opis "samodopadna narikača" mnogo više odgovara Zoranu Milanoviću nego Puljak i Orešković, što znači da imamo posla s još jednim primjerom projekcije.

Predsjednik je napomenuo da njegove komentare na račun Puljak i Orešković ne treba shvatiti kao seksističke, što bi bilo jedino moguće da nisu tako ordinarno seksistički. To se za početak vidi u izboru etiketa, primjerice "narikače", što je tipičan primjer rodno uvjetovane uvrede, kao i kada se ženu nazove zmijom. Orešković je pak diskvalificirao kao nekoga tko se u profesionalnom smislu švercao na uspjesima (bivšeg) supruga, koji je po Milanoviću "ozbiljan odvjetnik" dok Dalija Orešković nije. Time je Milanović ispalio standardni patrijarhalni klišej o maltene sponzoruši Daliji Orešković, drugorazrednoj odvjetnici koja ikakvu karijeru može zahvaliti samo svome braku. Ako to nije seksizam, što jest?

Milanovićev seksizam se vidi i u simpatijama za Pernara

Milanovićev seksizam se ogleda i u blagonaklonom stavu prema Ivanu Pernaru, koji je "lelujao, ali je barem bio iskren", što je standardna "boys will be boys" retorika. Pernar je u javnom prostoru zastupao i neke vrlo opasne stvari za psihičko i fizičko zdravlje građana, a nije samo "lelujao", kako to sada opisuje predsjednik i tako Pernara ekskulpira od odgovornosti za doista impresivnu količinu, nema bolje riječi, ludosti koje je u javnost istovario dok je bio saborski zastupnik. Doduše, može se shvatiti Milanovićeva naklonost prema Pernaru, jer su braća po preuzetnom laprdanju.

Aktualni predsjednik uvijek je imao problema sa ženama, koje su rijetko bilo dio njegova najužeg tima. Milanović preferira muško društvo, heteroseksualno i diskretno homoseksualno, što oslikava i trenutni kadar u Uredu predsjednika, u kojemu jedva da ima žena na relevantnim funkcijama. Teško bi Milanovićeva suradnička ekipa prošla na Bechdel testu.

Dapače, prava žena su Milanoviću uvijek bila zadnja rupa na svirali, što se vidi i po tome da nije ratificirao Istanbulsku konvenciju, koju je još kasnije napadao kao nemušti dokument i to usred kampanje klerofašističke desnice protiv ove konvencije koja se bavi zaštitom žena od nasilja.

Orešković je bila bolja predsjednica Povjerenstva nego što je Milanović bio predsjednik vlade

Presmiješno je i što se Milanović upušta u uspješnost ocjenjivanja nečije odvjetničke karijere. Pa on je nakon završetka Pravnog fakulteta odmah primljen u strukture Tuđmanova režima, onda je pak bio zaposlen kod Ivice Račana u SDP-u, da bi postao saborski zastupnik i konačno premijer. Prvi put se na tržištu okušao kao konzultant nakon premijerskog mandata, a prihodi njegove firme otkrivaju da se u tome nije baš proslavio. 

Daliji Orešković je još spočitnuo što se kao 36-godišnjakinja uopće usudila javiti za predsjednicu Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, dok se on kao 41-godišnjak kandidirao za predsjednika najveće opozicijske stranke. U čemu je točno razlika? Zašto netko s 36 godina ne bi imao ambiciju da vodi Povjerenstvo za sukob interesa, dok netko s 41 godinom smije imati ambiciju da bude predsjednik druge stranke u državi? Ili je stvar u tome da žena ne smije, a muškarac smije? Pored toga, većina građana će se sigurno složiti da je Orešković bila bolja predsjednica Povjerenstva, nego što je on bio predsjednik vlade.

Usput, spomenimo da aktualna finska premijerka Sanna Marin ima 34 godine. Milanović se voli hvaliti time kako je on političar zapadnjačkog profila, kako su njegovo prirodno društvo razvijene demokracije, pa bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi se proveo u Finskoj da javno krene objašnjavati Sanni Marin da je premlada za odgovornu funkciju. 

Predsjednik očito nije shvatio poruku filma "Thelma & Louise"

Od svih gluposti i uvreda koje je Milanović izgovorio na račun Puljak i Orešković, jedna je ipak vrlo zabavna, jer razotkriva Milanovićevu manjkavu opću kulturu, konkretno korištenje filmskih referenci koje očito ne razumije. Predsjednik je dvije saborske zastupnice posprdno nazvao Thelma i Louise, referirajući se na feministički klasik iz 1991. u režiji Ridleya Scotta, a po Oscarom nagrađenom scenariju Callie Khouri. Thelmu je glumila Susan Sarandom, Louise Geena Davis, obje nominirane za Oscara za najbolju žensku ulogu.

Milanović je mislio da s takvom usporedbom pljuca po Marijani Puljak i Daliji Orešković, a zapravo im je nehotice dao kompliment. Naime, da je razumio film "Thelma & Louise", Milanović bio znao da su naslovne junakinje pozitivke koje se odlučuju pobuniti protiv muškaraca baš poput njega, agresivnih krkana koji smatraju da je ponižavanje žena temeljem njihova roda prirodno stanje stvari. Kad smo već kod "Thelme & Louise", Milanović u tom filmu sigurno ne bi bio lik kojeg je glumio mladi Brad Pitt, već onaj vulgarni kamiondžija čiji kamion pred kraj filma Thelma i Louise dignu u zrak.

Kad već ne shvaća filmove na koje se poziva, bolje da to ne čini. Takvu blamažu s nepoznavanjem filma si je, prije Milanovića, priuštila samo još Jadranka Kosor, koja je kao premijerka izjavila da "Imperij uzvraća udarac", pritom nenamjerno, ali posve ispravno poistovjetivši zli Imperij iz "Ratova zvijezda" s HDZ-om.

Tko treba na promatranje - Milanović ili Puljak i Orešković?

Na kraju svoje filipike na račun Puljak i Orešković Milanović je rekao da su takve osobe "za promatranje", još jednom nesvjesno postavljajući sam sebi pravu dijagnozu. 

U tome ima samo jedan problem: promatranje Milanovića provodi samo hrvatska javnost, danima izložena verbalnih ispadima aktualnog predsjednika, javnost koja ipak nema ovlasti da ga pošalje na potrebnu psihoterapiju. To znači da ćemo se još naslušati Milanovićevim primitivnih, seksističkih i snobovskih ispada na račun drugih ljudi, s obzirom na to da je nesposoban za javnu komunikaciju bez toga. 

Milanović svojim uvredljivim ispadima zapravo savršeno ilustrira poznatu feminističku pošalicu "daj bože da imam samopouzdanje prosječnog muškarca". Milanović ga je pun, iako je izvana teško vidjeti koja su to njegova postignuća na kojima temelji tako visoko mišljenje o sebi. No, da o sebi doista ima dobro mišljenje, ne bi se morao stalno verbalno iživljavati na svima koji mu nisu po ukusu. 

Umjesto da ponudi odgovore na pitanja o klubu, Milanović vrijeđa zastupnice

Od Marijane Puljak i Dalije Orešković bi aktualni predsjednik, između ostalog, mogao naučiti kako se u politici može i žestoko polemizirati, a istovremeno ne ugrožavati ni svoje ni dostojanstvo neistomišljenika. Zapravo bi Milanović mnogo toga mogao naučiti od žena, daleko uspješnijih liderica od njega poput Angele Merkel i već spomenute Sanne Marin, ali očito za to nije spreman, uvjeren kako je baš on popio svu pamet svijeta. Dokaze za to hrvatska javnost i nakon više od desetljeća njegove prisutnost u javnom prostoru nije dobila.

Javnost, treba i na to podsjetiti, i dalje ne zna zašto je Milanović dolazio, čak i za vrijeme lockdowna, u notorni klub Dragana Kovačevića u kojem je stajao i brojač novca. Uz to, ne zna se ni postoji li tu ipak nešto više od tamanjenja viškova ribe, što je jedino objašnjenje koje je predsjednik dosad ponudio za svoj boravak u klubu. Odgovore na ta pitanja Milanović ne duguje samo saborskim zastupnicama koje je danas izvrijeđao, nego i cijeloj hrvatskoj javnosti.