Fruscione: Međunarodna zajednica ostavila BiH bez visokog predstavnika pred izbore

Neuspjeh međunarodne zajednice da izabere novog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini nije obična proceduralna blokada, nego pokazatelj dubokih podjela između SAD-a i evropskih država oko politike prema BiH, ocijenio je Giorgio Fruscione iz Balkans in Europe Policy Advisory Groupa (BiEPAG).

Fruscione je u analizi objavljenoj 25. septembra naveo da je 14. juli bio krajnji rok za postizanje saglasnosti o novom visokom predstavniku, ali da dogovora nije bilo. Istekao je i privremeni mandat Schmidtovog zamjenika Louisa J. Crishocka.

Prema njegovim navodima, administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa podržavala je kandidaturu italijanskog diplomate Antonija Zanardija Landija, kojeg je podržavala i Italija, dok su se njegovom imenovanju protivile Francuska i još neke evropske države.

Fruscione smatra da protivljenje Zanardiju Landiju nije prvenstveno proizlazilo iz različitih stavova o budućnosti BiH, nego iz šireg političkog sukoba s Vašingtonom.

„Daleko od toga da predstavlja samo proceduralnu blokadu, neuspjeh otkriva dublje pukotine među onima koji su odgovorni za poslijeratni poredak Bosne“, piše Fruscione.

Posebno upozorava na činjenicu da je mjesto visokog predstavnika ostalo upražnjeno neposredno pred Opće izbore u BiH, zakazane za 4. oktobar, bez ozbiljnije reakcije međunarodne zajednice.

Prema njegovoj analizi, promijenio se i odnos Vašingtona prema BiH. Fruscione smatra da sadašnja američka administracija BiH sve više tretira kao državu koja bi trebala samostalno funkcionirati, a sve manje kao zemlju čiji je poslijeratni institucionalni sistem i dalje potreban međunarodne podrške.

Kao posebno značajnu navodi formulaciju iz izvještaja američke administracije Kongresu o politici SAD-a prema stabilnosti i prosperitetu zapadnog Balkana, prema kojoj je „era izgradnje država završena“.

Fruscione smatra da bi takav pristup bio razumljiv kada bi BiH imala dovoljno otporne institucije sposobne samostalno rješavati političke krize. Međutim, navodi da se ustavni poredak zemlje i dalje osporava, da postoje izazovi teritorijalnom integritetu BiH te da Rusija nastavlja koristiti unutrašnje podjele.

U isti kontekst stavlja i prošlogodišnju odluku Vašingtona da ukine sankcije Miloradu Dodiku i njegov boravak u SAD-u. Fruscione smatra da se takav potez neposredno pred izbore može tumačiti kao vraćanje političkog legitimiteta Dodiku i njegovim saveznicima.

Problem, prema njegovoj ocjeni, nije samo u promjeni američke politike. Nemogućnost dogovora o novom visokom predstavniku pokazala je i nedostatak političkog jedinstva među evropskim državama.

Fruscione ukazuje na kontradikciju između evropskih najava da će preuzeti veću odgovornost za sigurnost kontinenta i činjenice da evropske prijestonice nisu uspjele postići dogovor čak ni o imenovanju osobe na funkciju čiji je zadatak zaštita stabilnosti države kandidata za članstvo u EU.

Takva neusklađenost, prema njegovoj ocjeni, najviše koristi Rusiji.

Autor istovremeno otvara i pitanje budućnosti samog OHR-a.

Podsjeća da je Christian Schmidt na početku mandata govorio o mogućnosti da bude posljednji visoki predstavnik, ali smatra da ostaje nejasno je li taj cilj ostvaren ili je institucija u međuvremenu samo dodatno oslabljena.

„Ono što je jasno jeste da je pomogao eroziji same institucije“, ocjenjuje Fruscione, podsjećajući istovremeno da je Schmidt nakon godina ograničene upotrebe ponovo aktivirao bonske ovlasti.

Fruscione navodi i kritike dijela građana BiH prema OHR-u i bonskim ovlastima, koji ih smatraju nedemokratskim instrumentima zbog kojih zemlja ostaje zavisna od vanjske intervencije.

Zbog toga smatra da raspravu više ne bi trebalo svoditi samo na pitanje ko će biti sljedeći visoki predstavnik.

Prema njegovoj ocjeni, mnogo važnije pitanje jeste na koji način međunarodna zajednica može doprinijeti daljoj stabilizaciji BiH, umjesto da se OHR pretvori u instituciju koja održava samo privid međunarodne zaštite mira u zemlji.