Državne granice na zapadnom Balkanu za pojedine osuđenike i bjegunce od pravosuđa predstavljaju mogućnost izbjegavanja zatvorskih kazni, čak i kada su sudovi već donijeli pravosnažne presude. Među najpoznatijim slučajevima su nekadašnji general Vojske Rs Novak Đukić, bivši visoki funkcioner Crne Gore Svetozar Marović te braća Zdravko i Zoran Mamić, osuđeni u Hrvatskoj zbog finansijskih malverzacija.
Regionalno istraživanje Radija Slobodna Evropa ukazuje na dugogodišnje probleme pravosudne saradnje među državama nastalim raspadom Jugoslavije. Iako postoje bilateralni sporazumi o izručenju i međunarodni mehanizmi saradnje, njihova primjena često zavisi od državljanstva tražene osobe, vrste krivičnog djela i odluka nadležnih institucija.
Povod za istraživanje bio je slučaj Svetozara Marovića, nekadašnjeg predsjednika državne zajednice Srbije i Crne Gore, kojem je 10. oktobra zastarjela zatvorska kazna izrečena zbog korupcije u Crnoj Gori.
Marović je 2016. godine otišao u Srbiju, gdje je ostao uprkos zahtjevima crnogorskih vlasti za njegovo izručenje. Srbija ga nije izručila, iako dvije države imaju sporazum koji omogućava izručenje i za određena krivična djela korupcije i organizovanog kriminala.
Njegov slučaj ponovo je otvorio pitanje koliko su međunarodni sporazumi djelotvorni kada ne postoji politička spremnost za njihovu primjenu.
Jedan od najupečatljivijih primjera odnosi se na Novaka Đukića, nekadašnjeg generala Vojske Rs, koji je u Bosni i Hercegovini pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina na Tuzlanskoj kapiji, gdje je 25. maja 1995. godine ubijen 71 civil.
Đukić je 2014. godine otišao u Srbiju, neposredno prije izricanja presude, i od tada živi u Beogradu. Uprkos međunarodnoj potjernici, nije izručen BiH jer ima i državljanstvo Srbije.
Radio Slobodna Evropa podsjeća da bilateralni sporazumi Srbije i BiH ne obuhvataju izručenje vlastitih državljana za ratne zločine.
U Srbiji se nalaze i Tomislav Kovač, Mirko Vrućinić i Duško Kornjača, koje pravosuđe BiH traži zbog ratnih zločina. Svi imaju dvojno državljanstvo, što dodatno komplikuje mogućnost njihovog izručenja.
Sličan problem postoji i u odnosima Srbije i Kosova. Milan Radoičić, koji je preuzeo odgovornost za organizovanje oružanog napada na kosovsku policiju u Banjskoj u septembru 2023. godine, i dalje je na slobodi u Srbiji.
Kosovske institucije raspisale su više potjernica za Radoičićem, dok su mu SAD i Velika Britanija uvele sankcije zbog povezanosti s međunarodnim organizovanim kriminalom.
Uprkos tome, Radoičić se 9. oktobra pojavio na predizbornom skupu Srpske napredne stranke predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
Srbija ne priznaje Kosovo i nema sporazum o izručenju s Prištinom, što predstavlja dodatnu prepreku pravosudnoj saradnji.
Međutim, utočište za bjegunce nije samo Srbija.
Bosna i Hercegovina godinama je mjesto boravka osoba koje hrvatsko pravosuđe traži radi izvršenja zatvorskih kazni.
Najpoznatiji su braća Zdravko i Zoran Mamić, nekadašnji čelnici zagrebačkog Dinama.
Zdravko Mamić pravosnažno je osuđen na šest i po godina zatvora zbog izvlačenja novca iz Dinama, ali je prije izricanja presude 2018. godine otišao u BiH.
Njegov brat Zoran osuđen je na četiri godine i osam mjeseci zatvora. I on je izbjegao izdržavanje kazne u Hrvatskoj odlaskom u BiH.
Obojica imaju državljanstvo BiH, a nadležne institucije odbile su hrvatske zahtjeve za njihovo izručenje.
Posebno je zanimljivo da Zoran Mamić, prema istraživanju Radija Slobodna Evropa, danas radi kao savjetnik vlasnika Fudbalskog kluba Sarajevo.
U BiH se nalazi i Miroslav Kutle, nekadašnji hrvatski privrednik koji je 2010. godine pobjegao iz Hrvatske nakon presuda za zloupotrebe u privredi.
Krajem septembra 2026. zastario je posljednji predmet zbog kojeg ga je tražilo hrvatsko pravosuđe, pa više ne postoji mogućnost izvršenja te kazne.
Među osobama koje su utočište pronašle u BiH nalazi se i Jozo Ćurković, nekadašnji direktor kompanije Salonit kod Splita. On je 2004. godine otišao u BiH, a sud u Splitu ga je 2022. u odsustvu osudio na tri godine zatvora zbog privrednog kriminala.
Istraživanje podsjeća i na slučaj Branimira Glavaša, koji je nakon osude za ratne zločine nad srpskim civilima u Osijeku otišao u BiH.
Za razliku od nekih drugih slučajeva, Glavaš je proveo više od pet godina u zatvorima u BiH, nakon što je država preuzela izvršenje kazne. Pušten je 2015. godine, kada je Ustavni sud Hrvatske ukinuo presudu i naložio novo suđenje.
Posebnu pažnju privlači i slučaj Mladena Samardžije, slovenačkog državljanina uhapšenog u Prozoru 2025. godine na osnovu međunarodne potjernice.
Slovenačke vlasti tražile su ga zbog sumnje da je organizovao lanac trgovine narkoticima, ali je Sud BiH odbio njegovo izručenje zbog nepostojanja bilateralnog sporazuma između dvije države.
Slovenija je nakon toga predmet ustupila pravosudnim institucijama BiH, gdje se vodi istraga.
Profesorica prava Vesna Rakić Vodinelić u razgovoru za Radio Slobodna Evropa upozorava da političke veze mogu imati značajan utjecaj na odluke o izručenju.
Govoreći o Maroviću, ocijenila je da je Srbija morala postupiti po zahtjevu Crne Gore.
„Cijeli postupak bi trebalo da počne tako da država koja je zainteresovana da joj se izruči određeni okrivljeni, šalje zamolnicu. Dalji postupak zavisi od toga zašto se zamolnica traži“, objasnila je Rakić Vodinelić.
Istraživanje ukazuje i na slučajeve u kojima su utočište u Srbiji pronašli državljani država izvan regiona.
Bugarski biznismen Cvetan Vasilev, optužen u svojoj zemlji za brojne finansijske malverzacije, pobjegao je u Srbiju 2014. godine, a sedam godina kasnije dobio politički azil.
Azil je dobio i rumunski biznismen i bivši parlamentarac Sebastian Ghiță, protiv kojeg su u Rumuniji vođene istrage zbog sumnji na korupciju.
Srbija je 2019. godine dodijelila državljanstvo bivšoj premijerki Tajlanda Yingluck Shinawatra, koja je u svojoj zemlji bila osuđena na pet godina zatvora zbog korupcije.
Na Kosovu se, s druge strane, nalazi Radomir Laban, koji od 2011. izbjegava zatvorsku kaznu u Srbiji, a od 2018. obavlja funkciju sudije Ustavnog suda Kosova.
Laban je osuđen u predmetu poznatom kao „carinska mafija“, a njegovo ime nalazi se na Interpolovoj potjernici od 2014. godine.
Njegov položaj dodatno je izazvao kontroverze nakon što ga je bivša predsjednica Kosova Vjosa Osmani 2025. godine označila kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti.
Crna Gora je, također, bila utočište bivšem premijeru Tajlanda Thaksinu Shinawatri, koji je 2009. godine dobio počasno državljanstvo te države dok se nalazio na međunarodnoj potjernici.
Tokom godina provedenih izvan Tajlanda izbjegavao je izvršenje presuda, a crnogorske vlasti tada su se pozivale na ustavnu zabranu izručenja vlastitih državljana.
Radio Slobodna Evropa navodi da su države zapadnog Balkana od 2010. godine zaključile niz bilateralnih sporazuma kojima je omogućeno izručenje vlastitih državljana za određena teška krivična djela, prvenstveno organizovani kriminal i korupciju.
Međutim, ti sporazumi imaju ograničenja. U pravilu se ne primjenjuju na krivična djela počinjena prije njihovog stupanja na snagu, dok su ratni zločini izostavljeni iz pojedinih sporazuma, uključujući onaj između BiH i Srbije.
Za razliku od država Evropske unije, koje koriste evropski nalog za hapšenje i pojednostavljene postupke predaje traženih osoba, države zapadnog Balkana i dalje se oslanjaju na sporazume čija primjena zavisi od niza pravnih i institucionalnih uslova.
