Američka autorica o BiH: Rat je završen, ali istinsko pomirenje nije došlo

Bosna i Hercegovina jeste u miru, ali tri decenije nakon rata to još nije mir zasnovan na pomirenju i obnovljenom povjerenju, piše američka autorica Kimberly Mazzocco Hart u opširnom tekstu za The Dispach, posvećenom ratu u BiH, genocidu u Srebrenici, opsadi Sarajeva i posljedicama etničkih podjela, prenosi Politicki.ba.

Hart, izvršna direktorica organizacije Fairlight Forum i autorica koja se bavi izgradnjom mira i kulturom pomirenja, rat u BiH koristi kao upozorenje koliko opasno može postati svođenje ljudi na političke, nacionalne i vjerske etikete.

Tekst počinje smrću Dolly Parton i pisca Wendella Berryja, ali zatim prelazi na smrt Ratka Mladića i potpuno drugačije naslijeđe koje je ostavio iza sebe. Autorica podsjeća da je Mladić pravosnažno osuđen za ratne zločine i da je posljednje godine života proveo u pritvoru Ujedinjenih nacija.

Posebno se zadržava na genocidu u Srebrenici, gdje je ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, te podsjeća da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju zločine u Srebrenici utvrdio kao genocid.

Hart piše i o opsadi Sarajeva, naglašavajući da riječ „opsada“ teško može opisati teror, razaranje i stradanje civila kojem je grad godinama bio izložen.

„Civili ne bi smjeli biti mete, a Mladić se nikada nije odrekao svojih odluka i naredbi koje su uzrokovale te smrti“, piše Hart.

Centralna teza njenog teksta jeste da prekid nasilja sam po sebi ne znači i stvarni mir.

„Bosna i Hercegovina je bila – i jeste – u miru. Ali čak ni sada to nije mir pomirenja i obnove“, navodi autorica, opisujući stanje u zemlji pojmom „negativnog mira“ – odsustva otvorenog nasilja iza kojeg ostaju strah, ljutnja i međunacionalne napetosti.

Hart piše i iz ličnog iskustva. Sarajevo je posjetila 2005. godine, deset godina nakon završetka rata, radeći s međunarodnom nevladinom organizacijom. Tada je obilazila humanitarne i razvojne projekte i razgovarala s ljudima o diskriminaciji, ekonomskim problemima i položaju romskih zajednica.

Istovremeno je, kako navodi, iza formalnog mira uspostavljenog Dejtonskim sporazumom prepoznavala nastavak etničkih napetosti između Bošnjaka, Hrvata i Srba.

Prije dolaska u Sarajevo boravila je i na Kosovu i u Albaniji, prikupljajući priče o ekonomskim teškoćama, strahu, nadi i ponovnom pronalaženju kulturnog identiteta. Ipak, navodi da su upravo u BiH ti paradoksi bili najuočljiviji.

Autorica veliki dio teksta posvećuje načinu na koji su nacionalni identiteti tokom raspada Jugoslavije pretvarani u sredstvo političke mobilizacije. Prema njenom tumačenju, nacionalizam nije ostao samo pitanje pripadnosti, nego je postao način određivanja ko pripada grupi, a ko predstavlja „drugog“.

„Etikete su postale mržnja. A onaj koji nije ti, Drugi, postao je manje vrijedan“, piše Hart.

Kao jedan od najsnažnijih primjera posljedica takve dehumanizacije navodi sudbinu Nure Muminović i njenih sinova Sulje i Saudina. Hart piše da je Nura umrla 2005. godine, a da nije dočekala da sahrani sinove, koji su imali 16 i 13 godina.

Autorica ovu priču povezuje s vlastitom porodicom, navodeći da i sama ima sinove tih godina.

„Dječak nikada ne bi trebao biti dio rata“, piše Hart.

Suljo je, prema njenom tekstu, pronađen dok je s ocem bježao kroz šumu, dok je Saudin izveden iz autobusa kojim je s majkom trebao otići na sigurno, prenosi Politicki.ba.

Hart smatra da je upravo svođenje pojedinaca na kolektivnu etiketu omogućilo njihovu dehumanizaciju.

„Oni su svedeni na etiketu Bošnjaka – neprijatelja Srbina“, navodi autorica.

Posebno upozorava na veličanje Mladića nakon njegove smrti. Navodi da ga dio ljudi slavi kao heroja i „branitelja Srbije“, dok je za žrtve i veliki dio međunarodne javnosti ostao čovjek odgovoran za genocid u Srebrenici i teror nad Sarajevom.

Hart postavlja pitanje razumiju li oni koji ga slave šta takvo veličanje znači preživjelima i porodicama žrtava Srebrenice i Sarajeva.

Istovremeno upozorava protiv kolektivizacije krivice i svođenja čitavog srpskog naroda na zločine pojedinaca i institucija odgovornih za ratne zločine.

„I dio je tuge srpskog naroda to što su nosili etiketu agresora i zla, ali i oni već 30 godina oplakuju svoje mrtve“, piše Hart.

U tekstu se osvrće i na zločine počinjene nad Srbima tokom operacije „Oluja“, naglašavajući da osuđivanje genocida u Srebrenici ne znači da treba zanemariti druge žrtve ratova devedesetih.

Hart svoju analizu, navodi Polticiki.ba, na kraju vraća na današnje Sjedinjene Američke Države. Smatra da iskustvo bivše Jugoslavije pokazuje koliko daleko može otići društvo kada političke, etničke ili vjerske kategorije počnu potpuno određivati način na koji ljudi posmatraju jedni druge.

„Ako nekoga označimo etiketom, svodimo ga na tu etiketu“, piše Hart, upozoravajući da takav proces omogućava da se čitavim grupama pripišu iste osobine, nakon čega ih je mnogo lakše predstavljati kao neprijatelje.

U posljednjem dijelu teksta autorica poziva da porodica Ratka Mladića oplakuje čovjeka kojeg je poznavala, da Srbi oplakuju svoje ratne gubitke, a majke, sestre, kćerke i supruge žrtava Srebrenice svoje ubijene.

„I neka Srbi, Bošnjaci i Hrvati pronađu način da skinu svoje etikete i jedni u drugima pronađu pozitivan mir“, zaključuje Hart.