Vlasti BiH nemaju odgovor ni na jedno pitanje

Razgovarao: Sead Numanović

Adi Ćerimagić je mladi, pametni Bosanac (I Hercegovac), koji je svoju sadašnjost i budućnost našao na Zapadu. No, zadržao je neraskidivu vezu s domovinom o kojoj promišlja i za koju intenzivno lobira više nego bilo koji izabrani zvaničnik.

Živi u Berlinu, gdje radi za poznatu nevladinu organizaciju Inicijativa za evropsku stabilnost (ESI) Geralda Knausa.

Nakon četiri mjeseca boravka u BiH, vratio se u Njemačku.

PISA test

Vratili ste se u Berlin. Šta ste uočili kao najvažniji društveni, politički i ekonomski izazov u BiH?

- Najveći izazov sa kojim se BiH suočava je promjena puta kojim se utvrđuje društveni interes, te gdje i kako BiH troši svoje novce i ljude. Od toga koliko ljekara BiH ima, ko dobija poslove u javnim firmama i upravi, koliko i šta oni svi trebaju raditi, do načina na koji se troši novac iz budžeta ili koliko prostora i podrške se daje privatnim i inovativnim idejama.

Proces donošenja takvih odluka u ovom trenutku je ili u paralizi ili vodi do zadovoljavanja vrlo uskih interesa, najčešće onih koji imaju političke, porodične i ekonomske veze. Interes ljudi i grupa koje nemaju te veze, ali i dugoročni društveni interesi, najčešće bivaju zanemareni, ušutkani ili čak proganjani. To se mora promjeniti.

Šta smatrate kao hitnu stvar koju treba promijeniti?

- Uzmite učešće učenika iz BiH u međunarodnom testiranju (PISA), koje je 2018. godine pokazalo poražavajuće rezultate u svih 12 bh. obrazovnih sistema. U BiH svaki drugi 14-godišnji učenik umije pročitati kratki tekst, ali ne zna objasniti šta je pročitao.

Oko tih i takvih rezultata okupila se iskusna grupa stručnjaka iz čitave BiH, te uz podršku i iskustvo stručnjaka iz zemalja koje su unaprijedile svoje obrazovne sisteme, razvila vrlo konkretan set preporuka za promjene i popravke u obrazovnim sistemima širom BiH. Provedba tih preporuka, odnosno poboljšanje kvalitete obrazovanja, u interesu je mnogih u BiH, prije svega budućih učenika i njihovih roditelja, ali i privrede, kvalitete demokratije i sl. Bez otvorenog razgovora i uzimanja svih ovih interesa u obzir, ministarstva obrazovanja širom BiH odlučila su ne samo da ne provode ove preporuke, već da zbog uskog interesa i hira jedne savjetnice u Predsjedništvu BiH, naši učenici ni ne učestvuju u narednom ciklusu testiranja. To se mora promjeniti.

Ali, od kontinuiranog gašenja manjih i većih požara, krize za krizom, mi nemamo vremena da razmišljamo, promišljamo i razgovaramo o dugoročnom.

- Mogućnost da se uzme vrijeme, propituju i ponude ideje koje će ići na korist čitavog društva je privilegija koja košta. Svugdje, pa i u BiH. Ali za društva koja imaju ambiciju da se razvijaju takvo što je neophodno.

Pogledajte zdravstvene sisteme u BiH koji su ove godine pod lupom javnosti zbog pandemije. Dok su ljekari, medicinski radnici i uposleni u institutima za javno zdravstvo branili bh. stanovništvo od pandemije, resursima koje su imali i koji su bili rezultat politika iz prošlosti, većini domaćih i stranih stručnjaka vrlo brzo postalo je jasno da niti jedan zdravstveni sistem u BiH nije ulagao u institucije koje mogu parirati regionalnim i Evropskim institutima i klinikama za infektivne bolesti, kakvi su, naprimjer, Klinika za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević u Zagrebu ili Robert Koch Institut u Berlinu. Da se na vrijeme razmišljalo o tome, da su ljudski i novčani resursi usmjereni u razvijanje jedne takve institucije, danas u BiH ne bi govorili o troje umrlih na stotinu zaraženih, već možda o 1.7 umrlih, kao u Hrvatskoj.

Dobri ljekari

- To nas, čini mi se, dovodi do našeg starog grijeha, odnosno Dejtona, komplicirane ustavne strukture i nedostatka političke volje. Kako ih premostiti?

- Dejton one koji upravljaju zdravstvenim sistemima u BiH ne sprječava da sjednu, razgovaraju i osmisle kako da svojim stanovnicima ponude kvalitetniju zdravstvenu zaštitu. Ono što ih smeta je činjenica da se zdravstvene politike, kao i mnoge druge, u BiH vode na korist uskih interesa i bez uzimanja u obzir šireg društvenog interesa.

Ako pogledamo zdravstvenu statistiku za zadnjih desetak godina vidjet ćemo da među bh. stanovništvom dominiraju bolesti srca i pluća, šećer i rak. U tom smislu, moglo bi se razmišljati u pravcu da, naprimjer, u Tuzli, kao što je već manjim dijelom slučaj, zdravstveni sistem, pored pružanja sveobuhvatne zdravstvene zaštite, bude usmjeren na dostizanje regionalne i evropske izvrsnosti na području bolesti srca, ali i pluća, u Sarajevu, naprimjer, za šećernu bolest, i tako dalje. Zašto bosanskohercegovački Dr. Fran Mihaljević ili Robert Koch ne bi mogao biti u Banja Luci?

Svaki od zdravstvenih sistema bi, naravno, nastavili nezavisno da pružaju sve usluge koje pružaju i sada, ali bi ovi centri izvrsnosti mogli ponuditi dodatnu zdravstvenu zaštitu i vući kvalitet ukupne zdravstvene zaštite prema regionalnom i Evropskom prosjeku. To, naravno, podrazumjeva političku podršku promišljanju sistema zdravstvene zaštite za narednih deset godina koji će uzeti u obzir širi društveni interes, ali i dogovore o saradnji među sistemima, te ulaganje ljudskih i financijskih resursa. Takvo nešto nije nemoguće, ali zahtjeva trud i vrijeme.

Hoćemo li ostati sa praznim zdravstvenim sistemima?

- U isto vrijeme dok veliki broj ljekara i zdravstvenih radnika napušta BiH, njihov broj u zdravstvenim sistemima raste. Bosanskohercegovački paradoks o kome se uopće ne govori. 2008. godine u deset zdravstvenih sistema u Federaciji radilo je oko 4,000 ljekara. Deset godina kasnije taj broj se popeo na skoro 5,000 ljekara, uz rast broja specijalista od oko 500.

Zaključak koji se nameće je da obrazovni sistemi u Federaciji “proizvode“ više zdravstvenih radnika nego što ih zdravstveni sistemi mogu ili žele apsorbirati. Zbog toga smo svjedoci konkursa za prijem ljekara i zdravstvenih radnika u nekim ustanovama u Federaciji koji završavaju i sa odbijenicama. Uz primjedbe da posao dobijaju oni sa porodičnim i političkim vezama, a da ostali, često i sa boljim ocjenama i potencijalom, bivaju primorani da odu vani.

Da li zdravstvenim sistemima trebaju dodatni ljekari i zdravstveni radnici, koliko njih i gdje, pitanja su na koje se moraju dati odgovori u sklopu šire i ozbiljnije rasprave o tome kakve zdravstvene sisteme želimo i možemo imati za pet ili deset godina. Takva rasprava mora uzeti u obzir interes pacijenata, zdravstvenih radnika i ekonomije, ali i podatke, trendove i stručne procjene.

Oboljenja u dolini Spreče

Osim zdravstva i obrazovanja, o čemu još bi BiH morala razmišljati u kontekstu izazova treće decenije 21. vijeka?

- Okoliš, okoliš i okoliš. Bosanci i Hercegovci često i vrlo ponosno ističu kako naša zemlja ima najljepšu prirodu u Evropi i svijetu. Kako su naše rijeke čiste, zrak na planinama zdrav a hrana prirodna i vrlo ukusna. Kako paradajz ima ukus paradajza, a ne paprike. Međutim, u isto vrijeme u BiH se nalaze neka od najzagađenijih gradova u Evropi. U kojim, uzgred budi rečeno, živi značajan dio bh. stanovništva.

Tako su porazni i rezultati analize kvalitete vode i zemljišta oko 137 kilometara duge rijeke Spreče, a koja je napravljena vrlo kvalitetno i detaljno nakon poplava u maju 2014. godine. Ova ali i neke druge analize govore o visokoj zagađenosti vode i zemljišta, koja nije loša samo za ribe, o čijem masovnom pomoru čitamo svako malo, već i za stanovništvo koje uz rijeku Spreču živi, diše, pije vodu i hrani se poljoprivrednim proizvodima koji se uzgajaju uz nju. Tako se na području od Zvornika do Doboja, u kome živi blizu pola miliona bh. građana iz oba entiteta, bilježi i rast broja osoba sa malignim i bolestima pluća.

Šta se može uraditi?

- Pokušati o Spreči razmišljati i razgovarati iz perspektive društvenog interesa. Saslušati i uzeti u obzir lokalne inicijative građana, čiji interes je do sada, nažalost, zanemarivan ili čak ušutkavan. Da bi se to promjenilo lokalne zajednice, od Zvornika preko Lukavca i Gračanice do Doboja, bi morale okupiti kantonalne, entitetske i državne vlasti oko generacijske inicijative za rijeku Spreču.

U okviru te incijative morao bi se razviti plan i privući financijska sredstva kako bi, za pet ili sedam godina, u potpunosti transformirali područje oko rijeke Spreče.

Da li će ta tranformacija uključivati potpunu rekonstrukciju korita rijeke Spreče, izgradnju moderne željezničke pruge između Zvornika, Tuzle i Doboja, kako za putnike tako i za robu, i podršku firmama da krenu u ekološku proizvodnju, pitanja su o kojim bi se onda razgovaralo. U EU i drugdje će upravo za ovakve ideje i projekte u narednih pet do deset godina bit više novca. BiH bi to morala iskoristiti.

A kada već razgovaramo o okolišu, ne mogu a da ne pomenem kako svi nivoi vlasti u BiH ne umiju ili ne žele odgovoriti na prirodne katastrofe, od poplava do požara. Ovo ljeto smo opet dočekali velike poplave na tuzlanskom području, koje su pogodile nekoliko hiljada domaćinstava i dodatno opteretile pandemijom pogođenu privredu.

Tu se jasno vidi zanemarivanje šireg i dugoročnog društvenog interesa. BiH su širom zemlje potrebne stotine miliona maraka investicija u regulaciju riječnih korita, pripreme na odbranu od poplava, pribavljanje i upravljanje mašinerijom koja će minimizirati štetu, kako od poplava tako i od požara. Uz klimatske promjene ove opasnosti će biti samo češće i veće. I tu također općine, kantoni, entiteti, distrikt i država mogu i trebaju razmišljati zajedno, kako podijeliti teret, pa tako privući i financijska sredstva, prije svega iz EU. Mnoge zemlje su to već uradile, dakle, može se.

Pitanje novca

Sve to opet vodi do politike, ali i do ekonomije, te pitanja ko će to sve iznijeti i platiti u BiH?

- Politička borba u BiH tokom treće decenije 21. vijeka morala bi se voditi i između onih koji zagovaraju održavanje trenutnog nivoa razvijenosti BiH i postojećeg načina podjele resursa i onih koji od BiH, svih njenih entiteta, distrikta, kantona i općina, žele napraviti društvo koje se razvija, proizvodi nove vrijednosti i koje omogućava da interesi sve većeg broja ljudi budu uzeti u obzir pri određivanju društvenog interesa. Klice ovog drugog razmišljanja vidim širom BiH, u mnogim građanskim inicijativama, najčešće lokalnog karaktera, kao i među mnogobrojnim privrednicima i pojedincima u različitim političkim strankama. Ali te klice se moraju zalivati, ohrabriti i podržati. Dati im se glas i ideje.

Pitanje novca je još jedan bh. paradoks. Tokom prošle godine bh. dijaspora je u domovinu poslala preko 4 milijarde maraka, a oni koji žive u BiH su na štednji imali skoro 13 milijardi maraka. Zajedno to je više novca nego sve strane investicije u BiH zajedno od kraja rata. Namjerno izostavljam mogućnosti koje će pružati novi ciklus EU fondova, a sve kako bih pojednostavio poruku da para u BiH ima.

Ono ćega nema su ideje za investiranje i povjerenje da će, ako se investirani novci i multiplicirati. A to je ono što investitoru treba. Da bi se to dogodilo bh. treba institucije kojim se vjeruje, ili barem institucije kojim se sve više vjeruje, ali i političku, društvenu i ekonomsku viziju i klimu koja je u trećoj deceniji 21. vijeka odgovara najširem interesu svojih stanovnika i koja u punom smislu koristi činjenicu da je njen najveći, najbliži i najznačajniji partner Evropska unija.