Studentski pokret u Srbiji, koji je tokom dvije godine postao najznačajniji izraz društvenog nezadovoljstva korupcijom, autoritarnim upravljanjem i urušavanjem institucija, otvorio je očekivanja da bi Srbija mogla ući u novu fazu svoje političke historije. Za dio javnosti u susjednim državama, studentski bunt je predstavljao nadu da bi nova generacija mogla ponuditi drugačiju političku kulturu, oslobođenu nacionalističkih stereotipa, hegemonijskih ambicija i naslijeđenih političkih obrazaca devedesetih godina.
Međutim, objavljivanje Studentskog plana za vanjsku politiku otvara ozbiljna pitanja o tome koliko je ta nada utemeljena kada je riječ o odnosu Srbije prema susjednim državama, a posebno prema Bosni i Hercegovini. Uprkos očekivane političke promjene, u odnosu prema BiH zadržane se neke od temeljnih pretpostavki dosadašnje srbijanske politike, koje se čak predstavljaju kao dio vanjskopolitičke vizije.
Zato se nameće pitanje: da li Srbija dobija novu političku generaciju ili samo novu političku ambalažu za stare ambicije?
Od Garašaninovog Načertanija do Studentskog plana
Naziv 'Načertanije' u naslovu ovog teksta nije slučajno odabran. Riječ je o historijskom dokumentu Ilije Garašanina iz 1844. godine, naslovljenom kao program spoljne i nacionalne politike Srbije. Njegova suština bila je u formuliranju dugoročne državne strategije koja je, između ostalog, predviđala širenje srbijanskog političkog utjecaja na okolne teritorije i narode, uključujući Bosnu i Hercegovinu. Iako se historijski kontekst i sadržaj tog dokumenta ne mogu jednostavno poistovjetiti sa Studentskim planom, njegov značaj u razumijevanju razvoja srbijanskih vanjskopolitičkih koncepcija ostaje neosporan.
Gotovo dva stoljeća kasnije, Studentski plan ne govori o teritorijalnom proširenju Srbije, niti ga je opravdano izjednačavati s izvornim Garašaninovim programom. Međutim, njegovi stavovi o BiH govore o kontinuiteta jednog politički prepoznatljivog obrasca: Srbije koja svoje odnose sa susjedima ne posmatra kroz međudržavnu saradnju, nego kroz posebne političke odnose s pripadnicima srpskog naroda izvan svojih granica. Načertanijski naslov poglavlja 'Srbi u regionu', a ne npr. 'Odnos Srbije i susjednih država' dovoljno govori.
Nije sporno da Srbija ima pravo razvijati kulturne, obrazovne i druge veze sa srpskim narodom u susjednim državama. Međutim, sporno je političko djelovanje kojim se nastoji utjecati na ustavno uređenje, nadležnosti i unutrašnje odnose druge suverene države. Posebnu pažnju zaslužuje način na koji Studentski plan tretira BiH. Umjesto da odnose sa susjednom državom postavi na principima međudržavne ravnopravnosti, program je fokusiran isključivo na entitet Rs, koji po Ustavu BiH ne vodi vanjsku politiku.
Indikativno je da se u tekstu koristi hegemonijski termin 'zajedničke institucije', čime se državne institucije predstavljaju kao neka vrsta međuentitetskog aranžmana. Time se relativizira sam državni subjektivitet BiH. Državne institucije Bosne i Hercegovine nisu zajedničke institucije entiteta, nego institucije suverene države, čije su nadležnosti utvrđene Ustavom.
Dejtonski sporazum nije dozvola za miješanje u unutrašnje poslove BiH
Dejtonski sporazum ne predstavlja samo osnov za uspostavljanje dva entiteta. Njegova suština je očuvanje međunarodnopravnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine, njenog suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti. Ne može se pozivati na Dejton kada se zagovaraju prava entiteta Rs, a zanemarivati njegove odredbe kojima se štiti državnost Bosne i Hercegovine.
U tom kontekstu posebno je problematično pitanje državne imovine. Najava 'zalaganja' za pokretnu (?) i nepokretnu (?) imovinu Rs predstavlja podrška političkim zahtjevima koji predstavljaju jedan od glavnih izazova za ustavni poredak BiH. Ustavni sud BiH je kroz svoje odluke utvrdio relevantna ustavna načela o državnoj imovini i nadležnosti države u njenom uređivanju. To nije pitanje političkog dogovora Beograda i Banje Luke, nego pitanje ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.
OHR i Bonske ovlasti – ko je nadležan za tumačenje Dejtona?
Indikativan je dio Studentskog plana koji najavljuje da će se Srbija zalagati za preispitivanje dosadašnje prakse primjene Bonskih ovlasti visokog predstavnika, što korespondira s Dodikovim željama za poništavanjem donesenih odluka! Ovim se najavljuje aktivno političko djelovanje Srbije u vezi s internacionalnim mehanizmima implementacije Dejtonskog sporazuma.
Srbija nema nadležnost da bude arbitar u tumačenju ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, niti da se postavlja kao zaštitnik ustavnih prava jednog entiteta nasuprot institucijama države. Ovdje se otvara mnogo šire pitanje: da li nova politička generacija u Srbiji prihvata BiH kao suverenu državu ili je i dalje posmatra kao politički prostor u kojem Beograd ima posebno pravo utjecaja?
Specijalne i paralelne veze – pravo na saradnju ili politički paternalizam?
Ako se specijalne veze koriste za izgradnju posebnog političkog, sigurnosnog i institucionalnog prostora koji zaobilazi državne institucije BiH, onda se njihova svrha udaljava od ustavnog okvira. Zato treba pažljivo analizirati najavu saradnje u oblasti javne sigurnosti, energetike i saobraćajne infrastrukture. Ove oblasti mogu imati značajne posljedice po funkcionisanje države, njenu ekonomsku povezanost i institucionalnu stabilnost.
Bosanski Srbi nisu politički podanici Srbije, nego građani BiH čija su prava i slobode zaštićeni Ustavom, a politički paternalizam koji dolazi iz Srbije nikad nije bio u njihovom interesu.
Bosna i Hercegovina ima interes da Srbija bude demokratska i stabilna država. Ako u vanjskoj politici Studentska lista preuzima iste obrasce odnosa prema BiH i ako problematizira mehanizme zaštite Dejtonskog sporazuma, onda ova lista ne predstavlja suštinsku promjenu. Ostaje nada da će Studentska lista započeti dugotrajni proces izgradnje demokratskih institucija, slobodnih medija i nezavisnog pravosuđa u Srbiji. A kada je u pitanju vizija vanjske politike koju je ponudila Studentska lista, studenti će morati na popravni ispit.
