Izborna i postizborna dešavanja u Bosni i Hercegovini, ali i u Republici Srbiji, na jedan veoma upečatljiv način pokazala su to da je u politici integritet jedne političke organizacije i liderstva jednako važan, a nekada gotovo i važniji od njenog samog izbornog rezultata.
Posebno je to uočljivo kada se pogleda stanje i pozicija dvije odlazeće političke strukture koje su u prethodnom periodu vršile vlasti u Bosni i Hercegovini i Srbiji, a to su SDP Nermina Nikšića i SNS Aleksandra Vučića.
Naime, i Nikšićev SDP i Vučićev SNS zadržali su bezmalo identičan rezultat u odnosu na prošle parlamentarne izbore. Oni nisu izgubili podršku svojih glasača.
Međutim, pitanje političkog integriteta šire je od pukog broja glasova. Obzirom da su vodili politiku kakvu su vodili, i Nikšićev SDP i Vučićev SNS probudili su u bosanskom i srbijanskom društvu odbojnost prema načinu i metodama na osnovu kojih su te politike vođene.
SDP i SNS su vremenom ostali usamljeni i bez političkih saveznika koji su spremni pratiti politiku koju je najveći dio bosanskog pa i srbijanskog društva okarakterisao kao izdajničku.
Dodatno, protiv sebe, SDP i SNS su ujedinili i mobilizirali političke protivnike. SDP je ujedinio opoziciju u vidu SDA - SBiH - DF koja je dosegla dovoljan broj mandata da svrgne Trojku koju je predvodio SDP. U Srbiji je Vučić je protiv sebe mobilizirao široku nacionalnu i građansku koaliciju.
Nijedna od ove dvije organizacije, unatoč tome što na izborima nisu izgubile nijedan glas, neće zadržati vlast, upravo zbog toga što ne posjeduju nikakav politički integritet koji bi bio razlogom više da se sa njima razgovara o formiranju vlasti.
Demokratska fronta u Bosni i Hercegovini je ta koja je izgubila izbore. Međutim, za razliku od SDP-a, DF nije izgubio politički integritet jer je odbio biti dijelom Trojkine, odnosno SDP-ove izdajničke kompozicije koja je nametanjem izmjena Izbornog zakona i suspendiranjem Ustava, grubo pogazila izbornu volju građana, i političku volju bošnjačkog naroda.
Osim toga, u DF-ovoj političkoj historiji, iako su bili sporadično vlast na različitim nivoima, ne postoje primjeri kriminala i korupcije kakvi su gotovo svojstveni SDP-ovoj crvenoj buržoaziji. Riječju, DF je zadržao svoj patriotski i opći integritet.
Iz tih razloga DF je danas poželjan partner za SDA i SBiH, iz patriotskih i antikorupcijskih razloga, dok je SDP poželjan jedino HDZ-u i SNSD-u.
Onoliko koliko su se HDZ i SNSD prije četiri godine trudili i na kraju radovali, izbacivanju SDA iz vlasti, sada se u tolikoj mjeri trude i brinu oko toga da SDP sačuvaju u vlasti.
Ako do sada nije bila jasna temeljna razlika između SDA i SDP, onda su je Milorad Dodik i Dragan Čović učinili potpuno jasnom govoreći o tome da je SDP taj koga oni priželjkuju u vlasti. O njihovim namjerama i željama tek je izlišno govoriti.
Ipak, i iz toga se nazire potpuni krah SDP-ovog a posebno krah svakog integriteta Nermina Nikšića kao lidera te stranke.
Bakir Izetbegović je dva puta zaredom izgubio izbore za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. Broj glasova koje je Izetbegović dobio nije bio dovoljan. Međutim, Izetbegović nije izgubio svoj politički integritet, ni u Neumu kada je na njega vršen ogroman politički pritisak s ciljem da zauvijek isporuči Predsjedništvo BiH u ruke političkih neprijatelja države, niti u godinama iza toga.
Ako bi se Izetbegoviću sudilo po njegovom ličnom izbornom rezultatu, onda on ne bi bio politički faktor u Bosni i Hercegovini niti među Bošnjacima. Budući da je Izetbegović sačuvao svoj politički integritet i unutar vlastite stranke i u krugu stranaka koje sada sa SDA pretendiraju na vlast, Izetbegović je taj koji je vodeća figura bošnjačko - bosanskog bloka.
Lišeni svakog političkog integriteta, lideri SDP-a i SNS-a na putu u opoziciju, pitaju se šta su to izdali. Kao što to nije jasno Vučiću, još je manje jasnije Nikšiću.
(M.T)
