Ratko Mladić, komandant vojske bosanskih Srba koji je 2017. godine pravosnažno osuđen za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, umro je u zatvorskoj bolnici u Haagu, navodi Roy Gutman u osmrtnici objavljenoj u The Washington Postu.
Gutman, novinar koji je kao reporter Newsdaya 1993. godine dobio Pulitzerovu nagradu za izvještavanje o ratu u Bosni i Hercegovini, u tekstu se vraća na početak Mladićeve komandne uloge u ratu, njegove poteze tokom opsade Sarajeva, pad Srebrenice, masovna pogubljenja Bošnjaka, godine skrivanja i konačnu presudu pred Haškim tribunalom.
Mladić je, prema službenim dokumentima, imao 84 godine, dok je njegova porodica tvrdila da je bio godinu mlađi.
Gutman podsjeća da je Mladić na dan kada je preuzeo komandu nad Vojskom bosanskih Srba, uz zadatak da se Bosna i Hercegovina podijeli po čvrstim etničkim linijama, upozorio političko rukovodstvo bosanskih Srba na posljedice takve politike.
Na sjednici novoosnovane skupštine bosanskih Srba 12. maja 1992. godine Mladić je rekao:
„Ne možemo čistiti niti možemo imati sito kojim ćemo prosijavati tako da samo Srbi ostanu, ili da Srbi propadnu kroz njega, a da ostali odu. Ljudi, to bi bio genocid.“
Gutman potom opisuje kako je upravo Mladić ubrzao kampanju ubistava, logora i masovnih deportacija Bošnjaka i Hrvata. Navodi da je lično rukovodio granatiranjem Sarajeva te da je komandovao snagama nakon pada Srebrenice.
Razmjere zločina počinjenih tokom rata dovele su do formiranja prvog međunarodnog krivičnog suda nakon Nirnberškog tribunala, pred kojim su se, između ostalih, našli Mladić, politički lider bosanskih Srba Radovan Karadžić, predsjednik Srbije Slobodan Milošević i njihovi saradnici.
Mladić je u novembru 2017. proglašen krivim za ratne zločine, genocid i zločine protiv čovječnosti i osuđen na doživotni zatvor.
Od oficira do komandanta
Gutman piše da se Mladićev put od čovjeka koji je upozoravao na posljedice etničkog razdvajanja do optuženog počinitelja genocida odvijao praktično od trenutka kada je postavljen na čelo vojske bosanskih Srba.
Kao jedan od mogućih faktora koji su uticali na njegov pogled na rat, Gutman navodi historijsku traumu koju je Mladić često spominjao međunarodnim posjetiocima. Govorio je o zločinima počinjenim nad Srbima u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata i tvrdio da su ustaške vlasti odgovorne za smrt 40 članova njegove porodice, uključujući njegovog oca.
Istovremeno, Gutman navodi da su na pobunu bosanskih Srba uticali i širi politički procesi. Kraj Hladnog rata donio je pad komunizma u Sovjetskom Savezu i državama istočne Evrope, ali i kraj jednopartijske vlasti u tadašnjoj Jugoslaviji. Država se počela raspadati po etničkim linijama.
Srbi su, kao najbrojnija nacija, već kontrolirali Srbiju, najveću jugoslavensku republiku, te su nastojali zadržati dominaciju u državama nasljednicama. Ratovi devedesetih, međutim, okončali su srpsku dominaciju, a iz ruševina Jugoslavije nastale su Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Slovenija.
Karadžić je u martu 1992. formalno iznio cilj razdvajanja Srba od drugih naroda, dok je Jugoslavenska narodna armija u Bosni i Hercegovini postala vojska otcijepljene države bosanskih Srba, Republike Srpske. Time je Mladić dobio vojnu snagu potrebnu za provođenje politike promjene teritorijalne karte Bosne i Hercegovine.
Gutman navodi i da su Mladiću okolnosti omogućile gotovo nesmetano djelovanje jer Evropa i Sjedinjene Američke Države nisu bile spremne intervenirati. Istovremeno, populizam je, prema njegovom opisu, omogućio Mladiću da se nađe na valu etničke mržnje koju su podsticali Karadžić i drugi lideri bosanskih Srba.
Mladić je, piše Gutman, postupao na način nezamisliv za Jugoslavene njegove generacije, pretvarajući saveznu vojsku koja je decenijama držala zemlju na okupu u instrument etničkog ugnjetavanja.
Bosna i Hercegovina, država različitih pravoslavnih, katoličkih i muslimanskih zajednica, poznata po tradiciji tolerancije i po tome što je 1984. godine ugostila Zimske olimpijske igre u Sarajevu, postala je poprište rata čiji je cilj bio etničko razdvajanje.
Za razliku od Karadžića, koji je bio školovani psihijatar i sebe doživljavao kao velikog pjesnika, Mladić je bio profesionalni vojnik koji je poznavao pravila ratovanja čak i dok ih je kršio.
Vojno obrazovanje i opsada Sarajeva
Ratko Mladić rođen je u Božanovićima u Hercegovini, na izoliranoj, kamenitoj planinskoj visoravni oko 50 kilometara južno od Sarajeva. Prema dokumentima, rođen je 12. marta 1942. godine, dok njegova porodica navodi 8. mart 1943. godine.
Njegov otac Nedža bio je borac komunističkih partizana pod vodstvom Josipa Broza Tita i poginuo je kada je Ratko imao tri godine, tokom napada na obližnje selo Bradina.
Odrastao je u komunističkoj Jugoslaviji. Pohađao je vojno-industrijsku srednju školu nedaleko od Beograda, a potom i Jugoslavensku vojnu akademiju, nakon čega je neposredno stupio u vojsku.
Gutman ističe da je kampanja etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini već bila počela prije nego što je Mladić preuzeo komandu. Pod njegovim rukovodstvom vojska je lokalnim političkim i policijskim strukturama osiguravala okvir za preuzimanje vlasti, razoružavanje Bošnjaka i Hrvata, njihove masovne deportacije, zatočenje u logorima i masovna pogubljenja.
Opisuje ga kao komandanta koji je često bio neposredno na terenu i vodio asketski način života. Imao je prodorne plave oči i snažno prisustvo koje se osjećalo kada bi ušao u prostoriju. Istovremeno, uprkos stvarnoj moći koju je imao, pokušavao je uvjeriti mnoge strance da je obični vojnik koji želi mir.
Britanski novinar Robert Block, koji ga je intervjuirao samo nekoliko sedmica prije genocida u Srebrenici, svojevremeno ga je opisao riječima:
„Najšarmantniji čovjek koji je ikada zadavio grad ili pretvorio selo u ruševine.“
Mladić je bio oženjen Bosiljkom i imao sina Darka. Njegova kćerka Ana, studentica medicine, izvršila je samoubistvo 1994. godine, kada je imala 23 godine, koristeći očev ceremonijalni pištolj. Prema navodima koje Gutman prenosi, bila je potresena izvještajima o ratnim zločinima za koje je njen otac bio optuživan.
Posebno mjesto u Mladićevoj ratnoj ulozi imala je opsada Sarajeva. Počela je mjesec prije nego što je imenovan za komandanta, trajala 42 mjeseca i, prema podacima koje navodi Gutman, odnijela oko 13.000 života.
Mladić je direktno preuzeo komandu 28. maja 1992. godine, na dan prvog masovnog granatiranja i snajperskog djelovanja.
U naredbama koje je pratila Vlada Bosne i Hercegovine, Mladić je rekao:
„Gađajte muslimanske četvrti u kojima ne živi mnogo Srba. Granatirajte ih tako da ne mogu spavati, dok ne polude.“
Haški tribunal je u presudi Radovanu Karadžiću iz 2016. godine ocijenio da je iz tih naredbi jasno da Mladić nije pokazivao zabrinutost za civilno stanovništvo Sarajeva niti za civilne žrtve koje bi nastale granatiranjem grada, uključujući Baščaršiju.
Mladić je često bio u sukobu s Karadžićem. Obojica su najmanje jednom pokušala ukloniti onog drugog iz političke i vojne strukture vlasti. Ipak, saglasnost su imali oko ključnog cilja – stvaranja srpske države nasljednice Bosne i Hercegovine, podjele Sarajeva i uklanjanja muslimanskog stanovništva s područja istočne granice prema Srbiji.
Srebrenica
Karadžić je u martu 1995. izdao direktivu kojom je od vojske tražio da u Srebrenici stvori „nepodnošljivu situaciju potpune nesigurnosti bez nade u dalji opstanak ili život stanovnika“.
Mladić je kasnije tog mjeseca izdao vlastitu direktivu kojom je ponovio Karadžićevu instrukciju, ali bez njenog najagresivnijeg dijela.
Operacija je počela 6. jula i naišla na gotovo nikakav otpor branilaca Bosne i Hercegovine niti bataljona nizozemskih vojnika koji su bili raspoređeni u području koje su Ujedinjene nacije proglasile „zaštićenom zonom“.
Nakon ulaska u Srebrenicu, Mladić se pojavio pred kamerama kao komandant pobjedničke vojske. Gutman opisuje kako je prolazio ulicama napuštenog grada, dok ga je pratila srpska televizijska ekipa, i pobjedu predstavljao kao lični trijumf.
U danima koji su uslijedili, vojne i policijske jedinice počele su pogubljenja više od 7.000 muškaraca i dječaka.
Pogubljenja su izvršavana na različitim lokacijama – u poljoprivrednim skladištima, na fudbalskom stadionu, livadama, šljunčari i vojnom imanju. Gutman navodi da je Mladić neposredno nadgledanje ubistava prepustio svojim podređenima i otišao u Beograd na razgovore s međunarodnim predstavnicima.
Optužnica i godine bjekstva
Haški tribunal prvi put je optužio Mladića u julu 1995. godine, neposredno nakon genocida u Srebrenici, zbog ratnih zločina počinjenih ranije tokom rata. Uprkos optužnici, ostao je komandant Vojske bosanskih Srba do novembra 1996. godine.
Pod pritiskom Sjedinjenih Američkih Država, Milošević je prisilio Karadžića da podnese ostavku. Karadžićevu nasljednicu Biljanu Plavšić potom je uklonila Mladića s komandne funkcije, ali je on ostao na slobodi još 15 godina. Sa platnog spiska Vojske Jugoslavije uklonjen je 2002. godine.
Posljednjih pet godina provedenih u bjekstvu uglavnom je skrivao se kod rodbine. Gutman navodi da je i tada vodio računa o svom izgledu. Jednom od ljudi koji su mu pomagali u skrivanju rekao je da želi da njegov izgled u trenutku smrti bude izgled koji će zauvijek imati u zagrobnom životu.
Kada ga je srpska policija uhapsila 26. maja 2011. godine, živio je u pomoćnom objektu na skromnom imanju svog rođaka, oko 100 kilometara sjeverno od Beograda.
Suđenje mu je počelo u junu 2012. godine. Bio je suočen sa 106 tačaka optužnice, uključujući dvije zasebne optužbe za genocid.
Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove potvrdio je njegovu smrt u zatvorskoj bolnici u Haagu. Mladić je iza sebe ostavio pravosnažnu presudu za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti i doživotnu kaznu zatvora.
