Piše: Rasim Ljajić
Kada je 28. februara Donald Trump objavio početak vojne operacije protiv Irana, djelovalo je da je svijet na pragu novog "šoka i strahopoštovanja", još jedne demonstracije američke sile koja će protivnika baciti na koljena, promijeniti režim i preoblikovati čitav Bliski istok.
Gotovo četiri mjeseca kasnije, (tačnije 108 dana) umjesto bezuslovne kapitulacije Teherana, svijet je dočekao Memorandum iz Islamabada – dokument kojim su Sjedinjene Američke Države i Iran pristali da prekinu neprijateljstva i otvore pregovore o konačnom sporazumu. Prema objavljenom tekstu memoranduma, SAD su prihvatile ukidanje pomorske blokade, otvaranje puta za obnovu trgovine i početak procesa ukidanja sankcija, dok se Iran obavezao na pregovore o nuklearnom programu i slobodnu plovidbu kroz Hormuški moreuz.
Drugim riječima, rat koji je trebalo da promijeni Iran, promijenio je geopolitičku sliku svijeta.
Ponekad je dovoljno pogledati sadržaj mirovnog sporazuma da bi se ustanovilo ko je pobijedio, a ko izgubio.
Prvi i najveći gubitnik: Donald Trump
"Nikada ne ulazite u rat ako ne znate kako ćete iz njega izaći,” čuvena je izjava generala Douglasa MacArthura.
Trump je u rat ušao sa četiri velika cilja:
1. slamanje iranskog raketnog arsenala,
2. uništenje iranskih vojnih kapaciteta,
3. zaustavljanje iranskog nuklearnog programa,
4. prekid iranskog utjecaja preko saveznika širom regiona.
Danas nijedan od tih ciljeva nije nedvosmisleno ostvaren.
Iran nije kapitulirao.
Režim nije pao.
Nuklearno pitanje nije riješeno.
Iranski regionalni uticaj nije nestao.
Naprotiv, upravo memorandum predviđa nove pregovore sa vlastima koje je trebalo srušiti.
Rat koji je trebalo da pokaže moć Amerike završio se pregovorima sa protivnikom kojeg je trebalo eliminisati.
To nije pobjeda. To je priznanje ograničenja.
Historija je puna takvih trenutaka.
Lyndon B. Johnson je imao Vijetnam.
George W. Bush mlađi Irak.
Donald Trump dobio je Iran.
Ratovi često počinju obećanjem brzog trijumfa, a završavaju se pregovorima koje su lideri ranije odbacivali.
Što rat duže traje, politički račun postaje sve skuplji.
Pred Trumpom su sada izbori za Kongres.
A svaki predsjednik zna jednostavno pravilo:
Glasači opraštaju neuspješne pregovore. Ne opraštaju skupe ratove.
Gubitnik broj dva: Sjedinjene Američke Države
Henry Kissinger je jednom rekao:
"Amerika nema trajne prijatelje ni trajne neprijatelje. Ima trajne interese."
Problem je što je ovaj rat otvorio pitanje da li Amerika još uvijek može ostvariti svoje interese.
Poslije decenija ratova u Afganistanu, Iraku, Libiji i Siriji, Vašington je još jednom pokazao da može srušiti zgrade, ali ne i nužno ostvariti političke ciljeve.
Vojna nadmoć ostala je neupitna.
Politička efikasnost više nije.
Najveća sila svijeta danas troši ogromne resurse da bi ostvarila rezultate koji su nekada dolazili gotovo automatski.
Nekada je američka prijetnja bila dovoljna.
Danas ni bombardovanje nije dovoljno.
To je možda najvažnija geopolitička promjena našeg vremena.
Moć nije sposobnost da nekoga pogodite. Moć je sposobnost da ga natjerate da uradi ono što želite.
Iran nije uradio ono što je Amerika željela.
Zbog toga je ovo američki poraz čak i ako nije vojni poraz.
U vrhu ljestvice velikih gubitnika je i najdugovječniji izraelski premijer Benjamin Netanyahu.
Tokom cijele političke karjere papagajski ponavlja da je Iran egzistencijalna prijetnja Izraelu.
Na dan početka napada,28. februara, izjavio da je cijeli život čekao taj trenutak.
Ako je to zaista bio njegov historijski trenutak, završio se na veoma neobičan način.
Memorandum nije potpisan u Jerusalimu.
Nije potpisan u Tel Avivu.
Nije čak ni pisan u Izraelu.
Potpisan je uz posredovanje drugih država, dok je Izrael ostao po strani.
To je možda najjasniji pokazatelj ko je izgubio političku kontrolu nad procesom.
Netanjahu je želio konačno slamanje Irana.
Dobio je pregovore sa Iranom na kojima je bio obični posmatrač i statista.
Želio je izolovani Teheran.
Dobio je Teheran za pregovaračkim stolom.
Želio je novi regionalni poredak.
Dobio je starog rivala koji je preživio.
A na domaćem planu čekaju ga sudski procesi, političke podjele i neizvjesni izbori u oktobru.
Nijedan lider ne želi da mu najveći rat u karijeri završi kompromisom.
Na listi gubitnika se s pravom mogu svrstati skoro sve zemlje Zaliva, koje su samo potvrdile da se može biti istovremeno i bogat i nemoćan.
Rat je pokazao i svu krhkost zalivskih monarhija.
Decenijama ulažu milijarde u bezbjednost.
Kupovale su oružje.
