Da Danis Tanović danas snima „Ničiju zemlju“, loše bi se proveo. Morao bi, baš kao i prije 25 godina, novac tražiti izvan Bosne i Hercegovine. Ali to bi, u širem poretku stvari, bio najmanji problem.
Piše: Maja Radević
Da Danis Tanović danas snima „Ničiju zemlju“, loše bi se proveo. Film sarajevskog reditelja i scenariste koji je, pored desetina drugih priznanja širom svijeta, nagrađen i Oscarom i Zlatnim globusom za najbolji strani film (2002), nagradom za najbolji scenarij na Filmskom festivalu u Cannesu (2001), Evropskom filmskom nagradom za scenarij i nagradom César za najbolji debitantski igrani film u Francuskoj, nastao je u koprodukciji pet evropskih zemalja, među kojima nije bila Bosna i Hercegovina. Dakle, najuspješnije poslijeratno bosanskohercegovačko filmsko ostvarenje – zapravo nije bosanskohercegovačko. Ta činjenica, ipak, nije spriječila Danisa Tanovića da tog 24. marta 2002. godine na 74. dodjeli nagrada Oscar u holivudskom Kodak teatru, pred cijelim svijetom podigne visoko zlatni kipić i izgovori riječi koje svi dobro pamtimo: „Ovo je za moju zemlju, za Bosnu!“
Da mladi, entuzijastični režiser Tanović u sadašnjosti traži novac kako bi snimio svoj filmski prvijenac, vrlo vjerovatno bi pokucao na vrata Amela Kovačevića, direktora BH Telecoma. Kovačević bi ga ljubazno primio u svom kabinetu, ovlaš prelistao scenarij i saslušao „kratak sadržaj“ priče o dvojici vojnika, jednog iz Armije RBiH i jednog iz Vojske Rs, koji se tokom rata u BiH nađu zarobljeni u rovu između sukobljenih linija. A onda bi se, nema sumnje, direktor Kovačević obrušio na budućeg oskarovca: “Šta je ovo?! Kakva ti je ovo priča? Čuj, ne zna se ko je počeo rat?! I kako ti četnički vojnik može biti pozitivan lik u filmu, a? Gdje je naš društveni, moralni i politički interes da damo pare za ovakav film, kakvo je ovo prekrajanje historijskih činjenica o našoj junačkoj borbi protiv agresije?!”.
Nakon što bi odlučno istjerao iz kabineta razočaranog filmadžiju, direktor Kovačević bi momentalno nazvao svog stranačkog šefa Dinu Konakovića da mu se požali na Tanovića, koji pod krinkom univerzalne poruke o besmislu rata perfidno pokušava izjednačiti žrtvu i agresora.
“Neka si ga, vala, otjerao, svaka ti čast, k’o da si mene pitao, a i jesi! Nek’ ide kod Vučića da traži pare za film, a soundtrack može da snima sa Karleušom. Neće nama niko našu omladinu trovati nepatriotskim sadržajima!”, odlučno bi zaključio razgovor Konaković, a onda sjeo da napiše status na Facebooku.
Direktor BH Telecoma Amel Kovačević odgovorio je jučer na oštre kritike koje je oskarovac Tanović prije nekoliko dana uputio na račun vladajuće Trojke zbog, kako je naveo, sistemskog uništavanja i potpunog zanemarivanja kulture i umjetnosti. Kovačević je napisao da su od 23 miliona maraka, koji su prije dolaska aktuelnog menadžmenta uloženi u platformu BH Content Lab za filmsku i televizijsku produkciju do sada vraćena četiri miliona, od čega je samo 1,9 miliona KM zarade od prodaje prava na distribuciju. Naglasio je da je jedina kvalifikacija BH Telecoma za podršku kinematografiji likvidnost i profitabilnost kompanije, te da se novac neće alocirati u investicije koje nemaju odgovarajući finansijski povrat. Međutim, ovi opravdani i razumljivi argumenti potpuno su izgubili smisao u drugom dijelu Kovačevićevog saopćenja, u kojem ističe kako je nova uprava BH Telecoma kao jedan od eliminatornih faktora za buduća ulaganja u filmsku industriju uključila “snažan kriterij društvene odgovornosti”. Zato su, kako kaže Kovačević, “podržali filmske i serijske projekte koji nose važnu poruku za naše društvo, čuvaju sjećanje i promovišu vrijednosti koje su važne za našu zemlju”. Među filmovima koji će dobiti novac od BH Telecoma Kovačević je naveo tri projekta koji govore o ratu i poraću u BiH iz, po njegovoj ocjeni, “društveno odgovorne” perspektive: „Kad sam bio hodža“ u režiji Ademira Kenovića, „Bijele trake“ Zlatka Topčića i „Quo Vadis Aida 2” Jasmile Žbanić.
“Sve to razumijem, postoji nešto što se zove društveni interes. Pokušavao sam da razumijem šta su društveni interesi u snimanju humorističke serije u koju je uloženo 4,3 miliona KM BH Telecomovog novca koja ruglu izvrgava bh. državu i njene institucije?!” – pita nekadašnji malezijski student Kovačević, u čijoj biografiji stoji da “sveobuhvatno razumijeva kompleksne socio-ekonomske probleme i okruženja”.
Dakle, dok se ovaj uspješni NiP-ov menadžer pita (a pita se, izgleda, taman kao da je BH Telecom njegova privatna firma), filmska i TV produkcija će biti podržana isključivo kroz “halal” scenarije. Nećete ga majci više gledati i simpatisati kojekakve izete fazlinoviće kako loču rakiju i zazivaju druga Tita, neće više nijedan Bošnjak biti prikazan na ekranu kao razvratnik, alkoholičar, lopov i narkoman, neće pripadnik časne Armije BiH zaglavljen u nekakvom rovu razvijati tihu empatiju prema svom neprijatelju – jok! Od sad samo prolazi “snažan kriterij društvene odgovornosti”. Ima da se konkretno zna ko je dobar, ko loš, a ko zao. Nema više tih nezgodnih sivih zona, moralnih dilema i kompleksnih likova koji u sebi nose i svjetlo i tamu. Uostalom, zašto bi uopće umjetnost “postavljala pitanja”, kad može fino da potvrđuje unaprijed pripremljene odgovore? Evo jedne zanimljive i korisne ideje: od sada da se uz konkursnu dokumentaciju prilaže i potvrda o ideološkoj ispravnosti scenarija koju izdaje komisija na čelu sa, naprimjer, Naidom Hotom-Muminović – da direktor Kovačević više ne gubi dragocjeno vrijeme na umjetničke nedoumice, nego da se odmah utvrdi i opečati da li je određeno filmsko djelo društveno odgovorno i korisno za razvoj patriotskog duha i kulture sjećanja.
Da Danis Tanović danas snima „Ničiju zemlju“, loše bi se proveo. Morao bi, baš kao i prije 25 godina, novac tražiti izvan Bosne i Hercegovine. Ali to bi, u širem poretku stvari, bio najmanji problem.
