Vesna Rajnović
Malo se koji umjetnički izraz snagom emocija koje pobuđuje može mjeriti s glazbom. Svaki važan događaj našeg života prati pjesma kao njegov neizostavan začin. Slike, kipovi, književnost i teatar beskrajno obogaćuju naše postojanje, no bez njih možda i možemo. A bez glazbe ne možemo. Kakva bi bila proslava vjenčanja, rođendana, Nove godine ili sportskog uspjeha u potpunoj tišini? Zamislimo slavlje na kojem nitko ne pjeva niti svira, ljudi sjede, tu i tamo štogod progovore ili tek jedu u tišini. Ništa ne dira dušu toliko snažno i tako autentično kao pjesma; uz nju se grlimo, ljubimo, smijemo i plačemo, dižemo ruke, plešemo na stolovima i lomimo čaše, iskušavamo mistične zanose života. Ona prati naše najsretnije, ali i najtužnije trenutke pojačavajući njihov intenzitet. Ako i uspijemo zadržati suze hodajući tiho u posmrtnoj povorci, one će nezaustavljivo poteći u trenutku kad čujemo tužan jecaj trube ili klapsko pjevanje kako su „finili ćaćini trud i muke” i „nek’ mu na sve vike zemlja bude laka”, a kamen bi proplakao slušajući „Što te nema” u izvedbi Jadranke Stojaković, Amire Medunjanin ili Mostar Sevdah Reuniona.
Slavlje i Thompson
I onda se čovjek pita kako to da hrvatski nogometni reprezentativci, od tolikih sjajnih pjesama i izvođača, svaku svoju pobjedu slave uz hitove Marka Perkovića Thompsona, čovjeka koji je odavno prestao biti tek pjevač među pjevačima i postao simbol hrvatskog nacionalizma, zbog čega mu je u mnogim europskim državama zabranjeno nastupati.
Devetog decembra su cijela Hrvatska, ali i velik broj građana susjednih zemalja frenetično slavili veličanstvenu pobjedu Vatrenih u utakmici četvrtfinala Mundiala protiv brazilske reprezentacije. Sarajlije su radost pokazali petardama i vatrometom, a slično je bilo i u mnogim drugim bosanskohercegovačkim gradovima. A onda je selektor reprezentacije Zlatko Dalić objavio snimku naših zagrljenih reprezentativaca kako za večerom, stojeći uz stol, slave pobjedu razdragano pjevajući Thompsonovu pjesmu „Lijepa li si”. U toj se pjesmi, u kontekstu veličanja zajedništva, nabrajaju hrvatske regije od Zagore i Slavonije do Dalmacije, Istre i Like, a među njima i „ponosno srce, Herceg-Bosna”. Iako se regija ne zove Herceg-Bosna, nego Hercegovina. I iako Hercegovina nije regija Republike Hrvatske, nego susjedne suverene države Bosne i Hercegovine. Nazivati ju Herceg-Bosnom znači prizivati politiku koju je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Den Haagu osudio kao „udruženi zločinački pothvat”. Koliko je to mnogostruko pogrešno najbolje ćemo shvatiti pokušamo li zamisliti igrače njemačke reprezentacije kako slaveći njemačko jedinstvo u pjesmi nabrajaju Bavarsku, Hessen, Sasku, Vestfaliju i ostale pokrajine, pa dodaju i Austriju (ili neki njen dio) kao „srce ponosno”.
