Pjevati ovaj stih znači pozivati na planove podjele BiH, rođene u glavi Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, neovisno o tome jesu li oni koji pjevaju svjesni ovih konotacija.
Vesna Rajnović
Malo se koji umjetnički izraz snagom emocija koje pobuđuje može mjeriti s glazbom. Svaki važan događaj našeg života prati pjesma kao njegov neizostavan začin. Slike, kipovi, književnost i teatar beskrajno obogaćuju naše postojanje, no bez njih možda i možemo. A bez glazbe ne možemo. Kakva bi bila proslava vjenčanja, rođendana, Nove godine ili sportskog uspjeha u potpunoj tišini? Zamislimo slavlje na kojem nitko ne pjeva niti svira, ljudi sjede, tu i tamo štogod progovore ili tek jedu u tišini. Ništa ne dira dušu toliko snažno i tako autentično kao pjesma; uz nju se grlimo, ljubimo, smijemo i plačemo, dižemo ruke, plešemo na stolovima i lomimo čaše, iskušavamo mistične zanose života. Ona prati naše najsretnije, ali i najtužnije trenutke pojačavajući njihov intenzitet. Ako i uspijemo zadržati suze hodajući tiho u posmrtnoj povorci, one će nezaustavljivo poteći u trenutku kad čujemo tužan jecaj trube ili klapsko pjevanje kako su „finili ćaćini trud i muke” i „nek’ mu na sve vike zemlja bude laka”, a kamen bi proplakao slušajući „Što te nema” u izvedbi Jadranke Stojaković, Amire Medunjanin ili Mostar Sevdah Reuniona.
Slavlje i Thompson
I onda se čovjek pita kako to da hrvatski nogometni reprezentativci, od tolikih sjajnih pjesama i izvođača, svaku svoju pobjedu slave uz hitove Marka Perkovića Thompsona, čovjeka koji je odavno prestao biti tek pjevač među pjevačima i postao simbol hrvatskog nacionalizma, zbog čega mu je u mnogim europskim državama zabranjeno nastupati.
Devetog decembra su cijela Hrvatska, ali i velik broj građana susjednih zemalja frenetično slavili veličanstvenu pobjedu Vatrenih u utakmici četvrtfinala Mundiala protiv brazilske reprezentacije. Sarajlije su radost pokazali petardama i vatrometom, a slično je bilo i u mnogim drugim bosanskohercegovačkim gradovima. A onda je selektor reprezentacije Zlatko Dalić objavio snimku naših zagrljenih reprezentativaca kako za večerom, stojeći uz stol, slave pobjedu razdragano pjevajući Thompsonovu pjesmu „Lijepa li si”. U toj se pjesmi, u kontekstu veličanja zajedništva, nabrajaju hrvatske regije od Zagore i Slavonije do Dalmacije, Istre i Like, a među njima i „ponosno srce, Herceg-Bosna”. Iako se regija ne zove Herceg-Bosna, nego Hercegovina. I iako Hercegovina nije regija Republike Hrvatske, nego susjedne suverene države Bosne i Hercegovine. Nazivati ju Herceg-Bosnom znači prizivati politiku koju je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Den Haagu osudio kao „udruženi zločinački pothvat”. Koliko je to mnogostruko pogrešno najbolje ćemo shvatiti pokušamo li zamisliti igrače njemačke reprezentacije kako slaveći njemačko jedinstvo u pjesmi nabrajaju Bavarsku, Hessen, Sasku, Vestfaliju i ostale pokrajine, pa dodaju i Austriju (ili neki njen dio) kao „srce ponosno”.
Znamo da našim nogometašima nije prvi put da pjevaju ovu i ostale Thompsonove uspješnice. Navodno im je ova čak i neslužbena himna. Utoliko ne možemo reći da su nas iznenadili. Prilikom zagrebačkog dočeka reprezentacije 2018. na Trgu bana Jelačića, nakon što su osvojili nevjerojatno drugo mjesto na svijetu, upravo je Luka Modrić u svoje, i ime ostalih suigrača, tražio da im se pridruži Marko Perković Thompson. U ovom se kontekstu valja prisjetiti i Josipa Šimunića, koji je u novembru 2013., kad je Hrvatska izborila odlazak na svjetsko prvenstvo, s navijačima skandirao „Za dom”. FIFA je ispravno postupila kaznivši ga zabranom igranja deset natjecateljskih utakmica i novčanom kaznom od trideset hiljada eura, zbog čega nije nastupio niti na svjetskom prvenstvu u Brazilu. Naknadno ga je kaznio i hrvatski sud s dvadeset i pet hiljada eura, Vrhovni sud je odbio njegovu žalbu, a Europski sud za ljudska prava ju nije htio niti razmatrati. Tako je 2014. završio nogometnu karijeru kao igrač Dinama. U ovom su incidentu svi suigrači stali na njegovu stranu, a sam je Šimunić izjavio: „Nikad nisam požalio zbog toga što sam napravio, ponosan sam na to i nikad to ne bih povukao.” Kasnije je to, međutim, ipak povukao rekavši: „Da mogu vratiti vrijeme, danas bih vikao „Hrvatska, Hrvatska.”
Musa i Marko ipak nisu isto
Osim toga, reći će apologeti Thompsonovog lika i djela, ime Herceg-Bosna javlja se mnogo prije rata devedesetih. Tako, primjerice, Musa Ćazim Ćatić u pjesmi „Herceg-Bosni” iz 1905. piše: „Herceg-Bosno, majko moja mila, sliko raja, slavo srca moga!”. Odgovor na ovaj argument može biti samo jedan. Pjevati o Herceg-Bosni nakon pokušaja etničkog čišćenja Bošnjaka i Srba njihovim ubijanjem, mučenjem u logorima, silovanjem, izgladnjivanjem, prisilnim radom i ostalim ratnim zločinima u cilju podjele Bosne i Hercegovine i stvaranja etnički čistog hrvatskog prostora, nije nimalo bezazleno niti naivno. Ono se, ni uz najbolju volju, ne može interpretirati kao dobronamjeran izraz bezazlenog slavlja u kojem se ističe povezanost svih krajeva u kojima žive Hrvati. Kad bi bilo tako, onda bi u pjesmi trebale biti SAD, Njemačka, Argentina, Kanada, Australija, Čile ili Irska budući da u njima žive Hrvati koji su, za razliku od Hercegovaca, u tim državama nacionalna manjina, koja opravdano gravitira matici zemlji. U BiH su Bosanci i Hercegovci, koji se deklariraju kao Hrvati (zajedno s Bosancima i Hercegovcima koji se deklariraju kao Bošnjaci, Srbi i ostali) autohtono stanovništvo, a ne dijaspora. Matica zemlja im je BiH, a ne Hrvatska ma koliko ih štetne politike uvjeravale u suprotno.
Pjevati ovaj stih znači pozivati na planove podjele BiH, rođene u glavi prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i njegovog srpskog kompanjona Slobodana Miloševića, neovisno o tome jesu li oni koji pjevaju svjesni ovih konotacija. Hrvatski reprezentativci nisu djeca, da bi navodnu ležernu neosviještenost mogli smatrati valjanom isprikom. Pojam „Herceg-Bosne” iz 1905. i iz razdoblja 1991. do 1996. nemaju isto značenje. Sadržaj pojma se u međuvremenu nepovratno promijenio te, u tom smislu, konotacije i implikacije nastale tijekom rata devedesetih više nije moguće izbjeći.
Dodatno je pitanje pjevaju li reprezentativci ovu pjesmu usprkos problematičnim konotacijama ili baš zbog njih. Ukoliko je odgovor drugi, valja razmisliti o tome pristajemo li, kao građani Republike Hrvatske, na to da nas, neovisno o svojim neupitnim sportskim postignućima, i dalje reprezentiraju sportaši koji neprikriveno podržavaju poražene zločinačke politike. A možda nam to i odgovara jer smo i sami u velikoj mjeri nacionalisti nesposobni priznati i osuditi zločine počinjene u naše ime na teritoriju i nad stanovništvom susjedne države, pa zato zločince veličamo kao heroje i u glas pjevamo zajedno s nogometašima? To, međutim, nije dostojno racionalnih i časnih ljudi kakvima sebe volimo zamišljati. Pritom je potpuno irelevantno pjevaju li i pripadnici susjednih naroda ovakve i slične pjesme budući da to ne može biti valjano opravdanje našeg nacionalizma. Na kraju krajeva, nije cilj biti bolji čovjek od drugih, jer ovo nije sportsko nadmetanje. Cilj je ne činiti ono što ne bi učinio pametan i častan čovjek. Takav zasigurno ne bi pjevao „Lijepa li si”.
(Tekst je izvorno objavljen na portalu Analiziraj.ba)
