Neko zlonamjeran bi rekao da Bosni pored ovakvih prijatelja neprijatelji nisu ni potrebni.
Piše: Damir Rastoder
Turska je danas možda najveći i najiskreniji prijatelj Bosne i Hercegovine.
Što zbog historije i tradicije, što zbog četiri miliona tamošnjih građana bošnjačkog porijekla, ali i zbog aktuelne vlasti na čelu sa Recepom Tayyipom Erdoganom, koji je, bez ikakve rezerve, naklonjen Saray Bosni.
I tu ne bi trebalo biti bilo kakve dileme, niti je to predmet ovog teksta.
Demirel i Ozal su se svojski trudili da pomognu Bosni tokom ratnih devedesetih godina, hipotetički govoreći, Erdogan bi sigurno otišao i korak dalje u toj podršci, da je kojim slučajem bio na vlasti u Turskoj.
Otuda je kao grom iz vedra neba odjeknula vijest da se turski predsjednik dogovorio sa Vučićem da okupe predstavnike sva tri naroda iz BiH u pokušaju da nađu izlaz iz ove krize.
Erdogan je time postavio loptu na penal, a na prazan gol će šutirati naizmjenično Milanović i Vučić, dok će Dodik i Čović zadovoljno trljati ruke.
Neko zlonamjeran bi rekao da Bosni pored ovakvih prijatelja neprijatelji nisu ni potrebni. Bez obzira što se radi o najboljoj namjeri, ovo je pogrešna inicijativa, iznešena u najgorem mogućem trenutku koja bi mogla imati katastrofalne posljedice za budućnost ove zemlje. Na svu sreću od ovog Erdoganovog eksperimenta neće biti ništa, niti će do tog susreta doći u tom formatu, jer niko u Sarajevu ovaj prijedlog ne bi mogao, niti smio prihvatiti.
Zato je on objeručke prihvaćen u Beogradu i Zagrebu.
Takav poklon se ne odbija makar dolazio i iz Ankare, odakle se najmanje i očekivao.
Erdogan je uradio upravo ono što žele srpski i hrvatski secesionisti u Bosni i njihovi mentori u susjednim državama, dakle, svođenje čitave krize na isključivo etnički problem.
Samim tim se rješenje može tražiti u dogovoru predstavnika tri naroda uz asistenciju Vučića, Milanovića i Erdogana. Time bi se legitimiziralo involviranje Srbije i Hrvatske u unutrašnja pitanja u Bosni. Ako se to moralo dogoditi u Dejtonu, da bi se zaustavio rat, sada bi to bio poslednji ekser u bosanski kovčeg.
Postavlja se sada logično pitanje, pa, zašto je Erdogan izašao sa ovakvim prijedlogom?
Odgovor se krije u kombinaciji nerealne ambicije, površnosti i naivnosti.
Zvuči neverovatno i pojednostavljeno, ali je ovo i suviše blaga formulacija u odnosu na štetu koju ovakva inicijativa nosi sa sobom. Eventualni teferič etničkih poglavica iz Srbije, Hrvatske i Bosne, uz tursko pokroviteljstvo, možda bi Erdoganu donio neki kratkoročni publicitet u javnosti, ali bi Bosni ostavio trajne negativne posljedice. Na stranu što on ne bi donio nikakve konkretne rezultate, osim što bi jedni govorili o “legitimnom predstavljanju”,drugi o “mirnom razlazu”,a treći o “funkcionalnoj i cjelovitoj državi”.
Zar nije naivno vjerovati da Turska može riješiti jedan problem koji je o jadu zabavio i EU i SAD zajedno? Zar nije površnost očekivati da Dodika možete pripitomiti čestim pozivima na kanabe u predsjedničkoj palati? I to radite u momentu kada se on nalazi pod udarom američkih sankcija i sve zešćih evropskih pritisaka. Dok je Dodik u nokdaunu, vi mu dajete vještačko disanje, vjerujući da će on zbog toga postati kooperativan. Umjesto da jednostavno poručite da ”Turska neće dozvoliti novi rat u Bosni i uništenje ovdašnjih Bošnjaka”, vi piromanima dajete priliku da glume vatrogasce.
Nažalost, najnovija inicijativa je paradigma turske spoljne politike.
Ona se najpreciznije može izraziti kroz sintagme: “kreni-stani”, ”toplo-hladno”, “od danas do sutra”. Nema tu jasne vizije, a kamoli efikasne i operativne politike. Prije više od deset godina strategiju spoljne politike Turske pokušao je definirati tadašnji ministar Ahmet Davutoglu čija je okosnica bio slogan: “nula problema sa susjedima”. Na kraju, vrijednost tog dokumenta bila je manja od papira na kojem je štampan.
Od svojih osam susjeda Turska je imala “nula problema”samo sa Azerbejdžanom.
Sa svim ostalim zemljama ti odnosi su se kretali od lošeg ( Grčka, Armenija) ka gorem (Irak,Sirija).
Ovo je samo pokazatelj nerealno definiranih ciljeva i ambicija u spoljnoj politici.
Ni danas situacija nije ništa bolja.
Sa Rusima se jedne godine svađaju i prekidaju sve odnose, a već sljedeće imate devet susreta Erdogana sa Putinom.
Godinama razmjenjujete najteže optužbe sa Izraelom, a onda odjednom najavljujete posjetu toj zemlji. Jednog dana donosite odluku o protjerivanju deset ambasadora iz Ankare, a sutradan tu odluku povlačite.
Slična politika je vođenja i prema zemljama zapadnog Balkana. Albanija i Kosovo su svojevremeno bili visoko na ljestvici turskih prijatelja, danas je njihovo mjesto zauzela Srbija. Njima se zamjera da u institucijama, naročito, pravosuđu, drže kadrove koji su bliski Gulenu.
U politici, naročito spoljnoj, je najvažnija predvidivost. Jedina predvidivost u turskoj spoljnoj politici je njena potpuna nepredvidivost.
I na to se mora računati i u budućnosti.
To što je Turska osvjedočeni prijatelj ove zemlje, to što Erdogan sigurno Bosni želi biti samo od pomoći, ne znači da ne treba biti kritičan prema pojedinim potezima.
Stalna komunikacija sa turskim vlastima, blagovremene i tačne informacije mogu spriječiti nove i nepotrebne nesporazume sa našim saveznikom i partnerom.
