Ako SDA baštini takvu politiku, ako se niko ne smije usuditi ni pomisliti da izađe na megdan Miloradu Dodiku, ako Dragan Čović podmlađuje sve u HDZ-u osim sebe, kakve nam to poruke šalju SDP i NS?
U najmanju ruku da su isti kao stranke koje su proteklih godina tako žestoko kritizirali. Sve dok s HDZ i SNSD nisu ušli u koaliciju.
To što je javnost pomno pratila šta se dešava s SDP-om odraz je činjenice da je to i dalje jaka stranka. Istina, snaga im se topi kako u svakom od izbornih ciklusa osvajaju manje glasova, ali su i dalje među prvih pet partija na državnom nivou.
NS je, pak, u sjeni.
I oni su dobro pali po broju osvojenih glasova, ali su i dalje u državnom, federalnom (ne i skupštini Rs!), te u nekoliko kantona zastupljeni sa poslanicima.
"Liberalizam" te partije vidi se u odnosu na druge. Izdašno im se dijele lekcije i "uči demokratiji". U vlastitom dvorištu toga nema - mora se slušati predsjednik. A on je neupitan.
To što ni u jednoj od dvije "građanske" i "liberalne" partije nije bilo više kandidata za čelnu stranačku poziciju pokazatelj je stanja ne samo demokratije, već - mnogo važnije - kadrovske ekipiranosti.
A zašto je to tako, dobro se zna.
I SDP i NS trebaju biti inkluzivne stranke. Njihovi lideri svojim primjerom to trebaju dokazivati. Rezultat takve politike bila bi "gužva" u utrci za poziciju prvog čovjeka partije.
To što nisu pokušali ni odglumiti demokratiju, zorno svjedoči ne samo o realnosti sadašnjeg stranačkog stanja, već i perspektivama.
Kako tih partija, tako i društva u cjelini.
