Ukoliko Bošnjaci nešto žele, to moraju jasno artikulirati, a važne političke zamisli provode se uz pomoć intelektualne i političke elite, koje kroz vlastiti doprinos, svako iz svoje domene odgovornosti, mogu biti putokaz širim masama.
Piše: Admir Lisica
Bošnjačka je javnost, u periodu nakon Dejtona, navikla da intelektualna i politička elita na srpsko-hrvatske destruktivne aktivnosti uzvraća isključivo reakcijama, osudama te konstantiranjem.
Takav stav se nije zadržao samo prema ova dva aktera, nego je bilo osjetno i da se bošnjačka strana povlači te prihvata i različite inicijative koje su dolazile i od država koje naši političari veoma često nazivaju prijateljima, bez da takve izjave imaju pozadinu i kredibilnost.
Statičnost i defanzivna uloga Bosnu i Hercegovinu, ali i Bošnjake, svrstala je u geopolitički objekat, a ne subjekat, što je nužno promijeniti, posebno u aktuelnom trenutku kada se širom svijeta dešavaju tektonske promjene.
Brzina kojom se stvari mijenjaju u politici je jednostavno neshvatljiva običnom posmaraču procesa, te je stoga nužno da oni koji iole bolje prate i poznaju procese imaju aktivniju ulogu u, pojednostavljeno rečeno, izazovnim vremenima.
Dvije kategorije bosanskohercercegovačkih građana duguju svojim sunarodnjacima aktivnije učešće u procesima te pojašnjavanje kompliciranih događaja, koji često zbunjuju "običnog čovjeka", a to su akademska zajednica ili intelektualna elita i donosioci političkih odluka. Intelektualci i političari, shodno polažaju, uživaju različite društvene beneficije, te njihova uloga nikako ne bi smjela biti poistovjećena s ulogom nekog pukog posmatrača.
Intelektualci i političari moraju biti spremni da nude rješenja problema, ali, prije svega, nužno je da u javnosti mijenjaju paradigmu ponašanja, koje je naviknuto na kukanje, traženje zaštite i navijanje za "status quo".
Često u našem okruženju imamo profesore koji su svrha sami sebi!
Znanje šire onoliko koliko im radna obaveza nalaže, a na društvene procese se ne osvrću ili reagiraju paušalno te veoma rijetko. Takvo ponašanje možemo pripisati zoni konfora te nastojanju očuvanja neutralne pozicije, kako se nikome ne bi zamjerili. Navedeno ponašanje ide u prilog očuvanju isključivo vlastitog polažaja, a ukazuje na indolentnost prema važnim društvno-političkim procesima. S druge strane, značajan broj političara, koji u kampanjama obećavaju različite stvari, mandate potroši u besposlici i neaktivnosti.
Takve vrste ponašanja u praksi kreiraju društvo koje ne nameće teme, već prihvata nametnute obrasce izvana. Bošnjacima je potrebno da imaju intelektualce i političare koji će u javni prostor plasirati teme i ideje od nacionalnog i državnog značaja, te se truditi da potonje realiziraju, prije nego njihovi oponenti iskoriste šansu za djelovanje. Bošnjaci se moraju naučiti da budu ti koji diktiraju teme te nameću "pravila igre", a ne da budu oni koji očekuju da će se neko brinuti o njihovim problemima te iste rješavati u njihovom interesu.
Ukoliko Bošnjaci nešto žele, to moraju jasno artikulirati, a važne političke zamisli provode se uz pomoć intelektualne i političke elite, koje kroz vlastiti doprinos, svako iz svoje domene odgovornosti, mogu biti putokaz širim masama. Ovdje ne plediram na šire mase koje Hana Arentd opisuje izrazito negativno u pogledu jačanja totalitarnih ideja, nego ukazujem na obavezu intelektualaca i političara da budu vodiči široj javnosti, koja vapi za kreatorima progresivnih politika i rješenja koja, u konačnici, doprinose jačanju cjelokupnog društva.
Retrospektiva prethodnih događaja, u razdoblju od tri decenije nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, jasno nam ukazuju na činjenicu da je u politici vrijeme najdragocjenije. Vrijeme se mora iskoristiti na najbolji način te se ne smije čekati da druga strana prva definira okvir djelovanja i vlastite želje ili aspiracije prema nama.
Važno je da mentalitet onih koji imaju utjecaj u javnosti ne dopušta da im se dešava politika, već da se njome bave tako što će u svakom segmentu definitirati okvir djelovanja. Zadatak intelektualaca je da, osim u kancelarijama, vrijeme provode u javnosti te da budu korektiv u drušvu, a ne samo nijemi posmatrači, nezainteresirani za svijet oko sebe.
Promjena načina djelovanja akademske zajednice i političke elite nužna je za promjenu paradigme djelovanja!
Navikavanje javnosti na ofanzivno djelovanje u javnom prostoru i nametanje tema koje su nama bitne i kod druge strane će promijeniti percepciju o nama. Važno je, u konačni, nastojati biti onaj koji diktira tempo i nameće pravila ponašanja, a ne onaj koji prihvata nametnuto i reaguje isključivo reaktivno!
Nije lahko, ali je izvodivo!
