Bosna pogrešno čita studentski pokret u Srbiji: To nije ideološka revolucija

Jedna od čestih grešaka u bošnjačkim raspravama o političkim dešavanjima u Srbiji jeste pokušaj da se tamošnji studentski pokret posmatra kao ideološki jedinstvena politička organizacija. Od studentskog pokreta se očekuje da imaju usaglašen stav o Bosni i Hercegovini, genocidu u Srebrenici, Kosovu, nacionalizmu, evropskim integracijama i gotovo svakom drugom pitanju koje opterećuje odnose u regiji. A kada takvog stava nema, ili kada pojedini učesnici protesta iznose nacionalističke poruke, izvodi se zaključak da je cijeli pokret samo druga verzija politike Aleksandra Vučića.

Takav zaključak možda zadovoljava potrebu za jednostavnim političkim objašnjenjima, ali ne pomaže razumijevanju onoga što se u Srbiji zapravo dogodilo.

Studentski pokret nije nastao kao ideološka alternativa srpskom nacionalizmu, niti kao organizacija čiji je primarni cilj redefiniranje odnosa Srbije prema susjednim državama. Nastao je iz zahtjeva za odgovornošću institucija, nakon tragedije u Novom Sadu, i postupno prerastao u mnogo širi društveni otpor načinu na koji se upravlja državom.

Upravo zato u njemu učestvuju ljudi koji imaju vrlo različite, ponekad i međusobno suprotstavljene političke poglede. Među njima su građanski liberali, ljevičari, konzervativci, nacionalno orijentisani studenti, proevropski aktivisti, ali i građani koji se nikada nisu ozbiljnije politički identificirali.

Njih ne povezuje zajedničko razumijevanje prošlosti, identiteta ili vanjske politike. Povezuje ih nezadovoljstvo postojećim političkim poretkom. I ta razlika je ključna.

Logika catch-all pokreta: Okupiti one koji se međusobno ne slažu

U političkoj teoriji postoji koncept catch-all partija, koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća razvio njemački politolog Otto Kirchheimer. Riječ je o političkim organizacijama koje nastoje prevazići tradicionalne klasne, ideološke i društvene podjele kako bi privukle što širu biračku podršku.

Za razliku od klasičnih ideoloških partija, koje se obraćaju relativno jasno definiranoj društvenoj grupi, catch-all partije nastoje okupiti različite kategorije birača oko nekoliko zajedničkih političkih ciljeva. Studentski pokret u Srbiji i njegova mobilizacijska logika može se razumjeti upravo kroz taj koncept.

Umjesto insistiranja na sveobuhvatnom ideološkom programu, pokret je u prvi plan stavio pitanja oko kojih je moguće postići širok društveni konsenzus, odgovornost vlasti, funkcionisanje institucija, korupciju i političku smjenjivost.

Takva politička platforma omogućava da se u istom protestnom prostoru nađu ljudi koji se ne slažu o Kosovu, Rusiji, Evropskoj uniji ili ratovima devedesetih godina. To ne znači da su njihove razlike nestale. Znači samo da su privremeno potisnute pred zajedničkim političkim zahtjevom.

Zašto klasična opozicija nije uspijevala okupiti toliko različitih ljudi

SNS je također bila catch-all partija.Vučićeva politička dominacija nije se zasnivala samo na podršci jedne ideološke grupacije. Njegov politički sistem godinama je kombinovao nacionalnu retoriku, obećanja ekonomskog razvoja, socijalnu sigurnost, kontrolu političke komunikacije i snažnu stranačku infrastrukturu. Uz njega su bili i Vojislav Šešelj ali i manjinski lideri, protivnici Rusije ali i NATO saveza, eurofanatici ali i euroskeptici.

Zbog toga ni otpor takvom sistemu nije jednostavno organizovati kroz jednu ideološku poziciju.

Izrazito liberalna ili proevropska opoziciona platforma može privući dio urbanog biračkog tijela, ali istovremeno izazvati nepovjerenje među konzervativnim i nacionalno orijentisanim građanima. S druge strane, opozicija koja bi nastupala isključivo s nacionalističkih pozicija teško bi mobilizirala građanski i lijevo orijentisani dio društva.

Studentski pokret pokušao je izbjeći upravo tu zamku. Njegova politička inovacija nije u tome što je pronašao ideologiju prihvatljivu svima, nego što je stvorio prostor u kojem ideološko slaganje nije preduslov zajedničkog djelovanja. To je važna razlika.

Masovna izlaznost ne nastaje samo tako što jedna politička opcija dodatno motiviše svoje postojeće pristalice. Za široku mobilizaciju potrebno je uključiti i ljude koji inače ne glasaju, koji ne vjeruju tradicionalnim opozicionim strankama ili koji ne žele biti dio unaprijed definiranog ideološkog tabora.

Studentski pokret je pokazao sposobnost da dopre do takvih društvenih grupa, između ostalog i kroz protestne šetnje, neposredne razgovore s građanima i organizovanje izvan velikih urbanih centara. Iskustvo studentskog pokreta pokazuje zašto široka, nadideološka mobilizacija može otvoriti politički prostor koji tradicionalna opozicija nije uspijevala otvoriti.

Zašto je pogrešno očekivati jedinstven stav o Bosni

U bosanskohercegovačkoj, posebice bošnjačkoj javnosti često se pojavljuje pitanje zašto studentski pokret nema jasno definiran i jedinstven stav o genocidu u Srebrenici ili politici Srbije prema Bosni i Hercegovini. To je legitimno pitanje. Odnos prema genocidu, ratnim zločinima i suverenitetu susjednih država nije sporedna tema koja se može relativizirati zarad političke pragmatičnosti.

Međutim, postoji razlika između zahtjeva da politički akteri jasno odgovore na ta pitanja i pretpostavke da heterogen društveni pokret već mora imati zajednički odgovor.

Ako u istom pokretu učestvuju liberal koji priznaje genocid u Srebrenici i nacionalista koji ga negira, njihovo zajedničko protivljenje Vučiću ne znači da je jedan prihvatio stav drugoga. Oni nisu postigli ideološko pomirenje. Postigli su ograničenu političku saglasnost o pitanju vlasti.

To je suština koju dio komentatora u Bosni i Hercegovini zanemaruje, a mnogi i ne shvataju.

Ne može se od pokreta koji je nastao na minimalnom zajedničkom političkom imenitelju (rušenje Vučića) očekivati da istovremeno funkcioniše kao homogena politička organizacija.

S druge strane, ni odsustvo zajedničkog stava ne smije postati izgovor za ignorisanje nacionalizma unutar pokreta. Nacionalistički simboli, poruke i postupci pojedinih učesnika zaslužuju kritiku. Ali i spoznaju da bez toga ne bi bilo ni pada Vučića.

Bosna ne treba čekati da neko drugi riješi njene probleme

Druga velika greška u dijelu bošnjačke javnosti jeste postavljanje Bosne i Hercegovine u pasivnu poziciju posmatrača političkih promjena u Srbiji. Rasprava se često svodi na pitanje hoće li nova vlast u Beogradu biti bolja ili gora za Bosnu, hoće li priznati genocid u Srebrenici i hoće li nastaviti podržavati Milorada Dodika i političke strukture koje osporavaju nadležnosti državnih institucija Bosne i Hercegovine. To jesu važna pitanja, ali nisu jedina.

Bosna i Hercegovina ne može svoju političku budućnost graditi na očekivanju da će promjena vlasti u susjednoj državi automatski proizvesti drugačiji odnos prema njenom suverenitetu. Određene političke ideje, nacionalni narativi i vanjskopolitički prioriteti u Srbiji postoje mnogo duže od Vučićeve vlasti. Oni neće nužno nestati njegovim odlaskom, bez obzira na to ko bude činio novu parlamentarnu većinu.

Međutim, jednako je pogrešno unaprijed tvrditi da između različitih političkih struktura u Srbiji ne može postojati nikakva razlika. To ne garantuje zaokret prema Bosni i Hercegovini, ali može promijeniti političke okolnosti u kojima se odnosi dvije države oblikuju. A ta okolnost može biti i loši odnosi nove vlasti u Srbiji režima Milorada Dodila u entitetu RS.

Upravo zbog toga bošnjačka politika mora razmišljati o vlastitim interesima, institucionalnim kapacitetima i diplomatskom djelovanju, umjesto da se iscrpljuje u procjenama ko će u Beogradu biti dovoljno naklonjen Sarajevu. Umjesto iščekivanja bošnjačka politika mora djelovati jer joj je padom Vučića otvoren prostor za to. Posebno je važno razumjeti da političke promjene u Srbiji mogu utjecati i na položaj Milorada Dodika. Njegova politička snaga ne proizlazi isključivo iz odnosa s Beogradom, ali podrška srbijanskih vlasti predstavlja značajan regionalni politički resurs.

Svaka promjena prirode te podrške mogla bi utjecati na njegov manevarski prostor. Za Bosnu i Hercegovinu važno je razumjeti te mogućnosti, ali još važnije razviti vlastitu sposobnost djelovanja nezavisno od njih.

Politički vakuum kao prilika, ali ne i garancija

Kod širokih pokreta, dok traje borba protiv zajedničkog političkog protivnika, unutrašnje razlike mogu ostati u drugom planu. Ali kada se otvori pitanje konkretnih politika te razlike postaju mnogo vidljivije. Zbog toga je moguće da iz današnjeg studentskog pokreta vremenom nastane više političkih organizacija različitih ideoloških usmjerenja.

Za Bosnu i Hercegovinu eventualno preoblikovanje političke scene Srbije otvorilo bi prostor za drugačije odnose s novim političkim akterima, ali i zahtijevalo mnogo ozbiljnije razumijevanje njihovih stvarnih pozicija.

Umjesto čekanja da se u Beogradu pojavi politička opcija koja će u potpunosti dijeliti bošnjačke poglede na prošlost i sadašnjost, važnije je razvijati sposobnost razgovora s različitim političkim strukturama, bez odustajanja od vlastitih principa. To podrazumijeva jasnu i nedvosmislenu poziciju o teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine i poštivanju međunarodnog prava, ali i razumijevanje da se međudržavni odnosi ne mogu svesti samo na ideološku bliskost.

Između političke naivnosti i političkog fatalizma

Bošnjačka javnost ne treba idealizirati studentski pokret u Srbiji. Nema razloga zatvarati oči pred nacionalizmom koji je prisutan u njegovim dijelovima, niti unaprijed pretpostavljati da će političke promjene u Beogradu donijeti drugačiji odnos prema Bosni i Hercegovini. Ali jednako tako nema razloga sve političke aktere u Srbiji proglašavati identičnim i svaku mogućnost promjene odbacivati kao iluziju. Takav pristup ne predstavlja politički realizam, nego često zamjenjuje analizu unaprijed formiranim zaključkom.

Studentski pokret treba razumjeti kroz ono što jeste, a ne kroz ono što bismo željeli da bude.

On nije nastao da bi riješio bosanskohercegovačka nacionalna i državna pitanja. Njegova politička snaga proizašla je iz sposobnosti da okupi dijelove srbijanskog društva koji se o mnogim važnim pitanjima međusobno ne slažu, ali dijele zahtjev za odgovornošću vlasti i promjenom političkog sistema. U tome leži i objašnjenje njegovog mobilizacijskog potencijala.

U društvu u kojem su tradicionalne političke podjele dugo ograničavale domet opozicije, široki pokret mogao je doprijeti do ljudi kojima klasične opozicione stranke nisu bile prihvatljive. Cijena takve širine jeste odsustvo jedinstvenih odgovora na mnoga ideološka i historijska pitanja.

Bosna i Hercegovina zato treba prestati tražiti vlastitu političku budućnost u ideološkom profilu studentskog pokreta u Srbiji.

Mnogo je važnije razumjeti da eventualno slabljenje ili promjena jednog dugotrajnog političkog sistema može otvoriti nove regionalne okolnosti, ali da njihovo korištenje zavisi prije svega od sposobnosti bosanskohercegovačkih institucija i bošnjačkih političkih aktera.

 Najveća zabluda bila bi vjerovati da će promjena vlasti u Beogradu sama po sebi riješiti probleme Bosne i Hercegovine. Druga, ništa manja, bila bi vjerovati da političke promjene u Srbiji za Bosnu i Hercegovinu nemaju nikakvog značaja. Između te dvije krajnosti nalazi se prostor za ozbiljnu politiku. I za ozbiljnu analizu.