- Pošto o obojici spomenutih
vojskovođa znamo samo na osnovu svjedočanstva rimskih historičara imamo
poprilično subjektivno viđenje obojice. Ponekad pomislim da je Rimu odgovaralo
da stvori se takva slika da je Baton Breučki izdajica, a Baton Dezidijatski
heroj. Ustanak je trajao tri godine od toga dvije godine najgore borbe bile su
Panoniji, breučkoj domovini. Ako tome još dodamo da su Breuci najviše stradali
Panonskom ratu koji prethodio Batonovom ustanku jasno nam je zašto je Baton
Breučki pod pritiskom svoje okoline iscrpljene ratom zaključio mir s Rimom
3.augusta 8. godine na rijeci Bosni odnosno Bathinus. S druge strane imamo
Batona Dezidijatskog koji je bio odličan diplomata jer, naprimjer, tokom jedne
zasjede nije ubio rimskog vojskovođu Tiberija iako je zato imao priliku. To bi
mu donijelo trenutnu slavu, ali rimska osveta bi zasigurno bila takva da bi
bismo je mogli nazvati svojevrsnim genocidom. Oba Batona su uspeli ono što je
možda danas nama nezamislivo. Ujedinili su ilirske i panonske zajednice u borbi
protiv zajedničkog neprijatelja. Te zajednice imale su različitu kulturu,
govorili su različitim dijalektima, vjerovali u različita božanstva, ali im je
zajednička bila želja da se oslobode mita i korupcije koju su im rimski legati
u Iliriku svakodnevno nametali. To je čak Baton Dezidijatski rekao Tiberiju kad
ga je pitao zašto je krenuo u rat. Batonov ustanak ne trebamo percipirati iz
savremene perspektive kao neki rat za nezavisnost, već ga posmatrati kao borbu
za slobodan život kakvom je težio čovjek koji je živio ovdje prije 2000 godina.
Zaista iz primjera dvojice Batona možemo puno toga naučiti posebno domoljublju
bez obzira na to što vrlo često Batona Breučkog nazivamo, bez pokrića,
izdajicom.
Publije Kornelije
Dolabela (Publius Cornelius Dolabella) historijska je ličnost poznata po
razvoju mreže puteva naših krajeva. Zašto o njemu ne znamo dovoljno, a većinom
putujemo trasama koje je on izvorno postavio?
- Kada tako malo znamo o Batonu
Dezidijatskom kako ćemo onda tek znati o Dolabeli? Zasigurno je on jedan od
najznačajnijih rimskih namjesnika u provinciji Dalmaciji kojoj je pripadao veći
dio današnje Bosne i Hercegovine. Za vrijeme njegovog mandata napravljene su
pet cesta od kojih su čak četiri išle kroz današnju Bosnu i Hercegovinu. Povezao
je primorje s Posavinom. Analogno gledajući to je kao da danas neko za 4 godine
napravi koridor 5C kroz Bosnu i Hercegovinu. Nažalost, imam utisak da našoj
javnosti pozitivne činjenice iz historije nisu zanimljive jer je u fokusu
interesa uvijek neki rat, glad i bolest. Drugi razlog je što već sad imate
jednu kritičnu masu koja prezire sve jednako bilo dobro ili loše što dolazi iz
perioda Rima, Osmanlija ili Austro-Ugarske, iz uvjerenja da su velika carstva
iz svojih imperijalnih interesa samo iskorištavala ovaj prostor. Naravno, to je
subjektivan osjećaj. U slučaju Rima sva istraživanja su pokazala da je
autohtono stanovništvo postepeno prihvatilo rimsku kulturu, način života i
jezik što je rezultiralo tzv. romanizacijom. Iz kasnoantičkog perioda znamo da
je ovdašnje stanovništvo bilo lojalno Rimu i u priklama kada to više nije
moralo biti.
Šta iz ovoga
zaključujemo- gdje je naša antika u naučnim institucijama, ali i u obrazovnom
sistemu generalno?
- Iskreno govoreći historija i
arheologija antičkog perioda su trenutno jako ugrožene. Referirat ću se na
Kanton Sarajevo jer tu najbolje poznajem situaciju. Zbog neriješenog statusa u
Centru za balkanološka ispitivanja ANUBIH i Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine nemamo trenutno zaposlenog niti jednog
stručnjaka za antički period. Napominjem da se
to dešava prvi put u višestoljetnoj historiji Zemaljskog muzeja što je
direktna posljedica nebrige državnih institucija. S druge strane na
Univerzitetu u Sarajevu imamo jedan paradoks. Naime, na Univerzitetu u Sarajevu
historija se profesionalno izučava na četiri institucije ( Filozofski fakultet,
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Sarajevo, Orijentalni institut i Institut za historiju). Ukupno oko 40
historičara djeluje na UNSA. Od toga broja samo je dvoje historičare antičkog
perioda zaposleno na cijelom Univerzitetu i to na Filozofskom fakultetu. Cifra
je zaista poražavajuća. Iluzorno je očekivati da imamo jednak broj zaposlenih
historičara antičkog perioda s historičarima koji se bave savremenom
historijom, ali ne moguće je naći realan razlog za to da izučavanje stotina
godina prošlosti Bosne i Hercegovine je u Sarajevu svelo se na
naučno-istraživački rad dvoje ljudi. U kontekstu međunarodnih projekata antička
historija i arheologija su izuzetno atraktivne jer za razliku od nekih drugih
grana historije i arheologije imaju izražen međunarodni karakter. Npr. ako
znate pročitate antički epigrafski spomenik iz Sarajeva znat ćete pročitati i
spomenik iz Rima, također neki rimski senatori bili su iz ovih krajeva, rimski
vojnici, carski prokuratori i slično. Budući da je prostor današnje Bosne i
Hercegovine bio integriran u Rimsko carstvo evropski univerziteti vrlo često
nude partnerstva za realizaciju važnih projekata čija bi realizacija zasigurno
unaprijedila rad Univerziteta Sarajevu i
doprinijela njegovoj vidljivosti u međunarodnim obrazovnim tokovima.Takve
projekte gotovo je nemoguće realizirati zbog nedostatka kadra. Često opravdanje zašto nema više historičara
(i arheologa) na UNSA je navodna tradicija. Međutim, dokle ćemo se pozivati na
tradiciju zemlje koja 30 godina ne postoji? Isto pitanje se postavlja i u
kontekstu osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja. Generalno u školama je
neophodno povećati broj sati historije na uštrb koje se godinama povećavala
norma iz drugih predmeta. Naravno, to ne umanjuje krivicu kolega i kolegica
koji kreiraju plan i program pa Batonov ustanak stave za posljednji sat u
polugodištu kada djeca obično imaju tzv. veseli čas i već su im ocjene
zaključene pa se i ne trude da upamte tu važnu lekciju. Koliko god ovo zvučalo
duhovito, to je nažalost tužna istina.
