Zašto Srbi i Hrvati znaju šta hoće, a Bošnjaci ne znaju?

Redakcija Mostar

Rečenica s početka teksta je tačna, ali nije istinita. Bošnjaci zaista nisu artikulisani onako kako su artikulisani Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini, jer se tako može artikulisati samo jedna tema. Zrela i autonomna politička zajednica je uvijek u procesu artikulacije.

Srbi i Hrvati znaju šta hoće, mi ne znamo. Ova se rečenica iz političke i medijske javnosti preselila i u svakodnevne, prijateljske ili porodične razgovore među Bošnjacima, piše portal odgovor.ba

I sam sam je izustio i napisao više puta. Ali pokušat ću sam sebe korigirati, a motivirao me sinoćnji intervju Milorada Dodika Avdi Avdiću u emisiji Istraga sedmice.

U moru suptilnih uvreda i provokacija, povremeno nervozan, cupkajući nogom i premještajući ruke, Dodik je sugerirao da bošnjačka politika nije dovoljno artikulisana, da su političari „nejedinstveni“, „plačljivi“, da vode „iluzornu politiku“ i da se „propinju“ kao da im nešto pripada.

Otišao je i dalje: Bošnjaci, kaže, „nisu državotvorni“ i „ne znaju upravljati“, a političko Sarajevo je „u zabludi“ i više nije „dostojno za bilo kakav racionalni razgovor“. Usput je dodao da mu sve to odgovara. Formalno se ogradio da govori o „političkom Sarajevu“, a ne o običnim ljudima. No, kroz cijeli intervju Avdiću govori „vi Bošnjaci“, pa se ta ograda stalno gubi.

Gotovo iste opaske, manje uvredljive, možemo čuti i u samim bošnjačkim krugovima, naročito među zagovornicima čvršće političke ruke i političke homogenizacije.

Razumljivo je to. Bošnjaci su se izgradnji nacionalne države i nacionalnoj politici učili prvenstveno od Srba i Hrvata, u fazama i trenucima preambiciozno pričajući o Americi, Belgiji, Švicarskoj, Njemačkoj ili Turskoj. Otuda i mjerilo, i naše i Dodikovo.

Srpska i hrvatska politika u Bosni i Hercegovini su uistinu artikulisane, jasne, dosljedne: što veća autonomija Rs-a, uz perspektivu secesije, putem povrata nadležnosti s državnog nivoa; odnosno: izborni zakon, legitimno predstavljanje i treći entitet.

Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini su, u političkom djelovanju i mišljenju, političke zajednice jedne teme. I tako je već najmanje dvije decenije, otkako su se stranci povukli iz aktivne nadogradnje Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Prvi razlog: Nesamostalne politike

Tomu je tako iz nekoliko razloga. Prije svega, Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini u političkom djelovanju i mišljenju nisu potpuno samostalni, nego ovisni o Beogradu ili Zagrebu. Ta ovisnost teče i preoblikuje se dvosmjerno: čas regionalne centrale postavljaju agendu svojim bosanskim rođacima, čas potonji nameću svoje prioritete. Ali ciljevi su uvijek isti: jačanje etnički zasnovane autonomije putem ustavnih aranžmana i slabljenje suvereniteta države Bosne i Hercegovine.

Izlizana Clausewitzeva izreka o politici kao nastavku rata drugim sredstvima ne može se izbjeći. Naprosto je tačna.

Bošnjaci nikada nisu imali svoj Beograd ili Zagreb. Bilo je i bošnjačkih snova i srpsko-hrvatskih objeda da je, zapravo, Turska taj centar kojem Bošnjaci teže i koji im dirigira političku agendu. Ali to nije tako, ma koliko Turska imala političkog, ekonomskog i kulturnog upliva u Bosni i Hercegovini.

Bošnjačka je i prednost i otegotna okolnost što zaista sami moraju određivati šta hoće, o tome iznutra pregovarati i raspravljati, nanovo artikulisati i reartikulisati, ispravljati se, dorađivati i odbacivati zahtjeve i usvajati nove.

Tako misli i djeluje zajednica koja je iznutra demokratska i koja živi na svojoj zemlji. Nacionalni identitet gradila je unutar njezinih granica i crpila iz njezina naslijeđa, a ne u suodnosu s identitetima iz susjednih zemalja.

Drugi razlog: Lahko je kuću srušiti

Bošnjaci, što prinuđeno što iskreno – u djelatnom polju politike je svejedno – teže izgradnji, a ne razgradnji jednog sistema. Destrukcija ima jedan cilj i takav je cilj lahko artikulisati. Izgradnja i nadogradnja države, entiteta, kantona; uspostavljanje funkcionalnog sistema njihove koordinacije – takvi se konstruktivni procesi ne mogu svesti na jedan cilj.

Čovjek koji želi srušiti kuću ne mora ni artikulisati taj cilj, sama je želja artikulacija. Dovoljno je da pokrene bager, postavi eksploziv ili podmetne požar.

Čovjek koji želi napraviti kuću prvo mora zamisliti i projektirati kakva treba biti izvana, kakva iznutra, kolika. Istovremeno se mora baviti finansijama, potom okupljati izvođače radova, pratiti radove, ispravljati, dodavati, oduzimati, prihvatati ili odbijati izvršene poslove.

Lahko je biti artikulisan u destruktivnom ponašanju.

Treći razlog: Promjenjiva priroda svijeta

Treći razlog tobožnje bošnjačke neartikulisanosti jeste što nijedna država, nijedna politička zajednica ne postoji samo unutar svojih stvarnih ili mentalnih granica. Svi pripadamo svijetu, manje su zajednice podređene većima, ove najvećima. U takvim mijenama odnosa snaga varijabli je bezbroj, a jedan sukob u Perzijskom zaljevu može utjecati i na raspoloženje stranaka za formiranje Vijeća ministara. Da ne govorimo o mijenama ranga Brexita ili prve i druge pobjede Trumpa. Ko ruši, u takvim mijenama mijenja samo taktiku, a ko gradi, mora iznova odmjeravati i same ciljeve.

U tim i takvim mijenama Bošnjaci su jednu deceniju prespavali, prepuštajući izgradnju države i nadogradnju Dejtona Amerikancima. Potom su u drugoj deceniji svoju djelatnu moć prepustili Evropljanima. Oni su, nedovoljno moćni i u grču pred Amerikancima, a u duhu suglasja Merkel i Putina, popuštali pred destrukcijama.

Potom Hrvatska ulazi u Evropsku uniju, a Britanija je napušta. Bosanski Hrvati, uz podršku dijelova Unije i Evrope, uspijevaju izborni zakon postaviti kao temeljno političko pitanje. Bidenova administracija će čak pokušati, zadovoljavajući hrvatske ciljeve, napraviti neku novu Federaciju, što sve završava fijaskom Trojke u vlasti s Dodikom i Čovićem.

Dio smo, dakle, jednog političkog svijeta i ne možemo sva bosanska i bošnjačka politička pitanja svoditi na to da li smo artikulisani, da li dovoljno radimo, da li smo samo mi mogli bolje.

Opet, iako sve što se dešava ne možemo objasniti samo svojim postupcima, ipak samo za svoje postupke možemo odgovarati i samo njih možemo planirati. Prespavana decenija i prepuštena moć idu na naš račun.

Rečenica s početka teksta je tačna, ali nije istinita. Bošnjaci zaista nisu artikulisani onako kako su artikulisani Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini, jer se tako može artikulisati samo jedna tema. Zrela i autonomna politička zajednica je uvijek u procesu artikulacije.

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.