Srbi i Hrvati znaju šta hoće, mi ne znamo. Ova se rečenica iz političke i medijske javnosti preselila i u svakodnevne, prijateljske ili porodične razgovore među Bošnjacima, piše portal odgovor.ba
I sam sam je izustio i napisao više puta. Ali pokušat ću sam sebe korigirati, a motivirao me sinoćnji intervju Milorada Dodika Avdi Avdiću u emisiji Istraga sedmice.
U moru suptilnih uvreda i provokacija, povremeno nervozan, cupkajući nogom i premještajući ruke, Dodik je sugerirao da bošnjačka politika nije dovoljno artikulisana, da su političari „nejedinstveni“, „plačljivi“, da vode „iluzornu politiku“ i da se „propinju“ kao da im nešto pripada.
Otišao je i dalje: Bošnjaci, kaže, „nisu državotvorni“ i „ne znaju upravljati“, a političko Sarajevo je „u zabludi“ i više nije „dostojno za bilo kakav racionalni razgovor“. Usput je dodao da mu sve to odgovara. Formalno se ogradio da govori o „političkom Sarajevu“, a ne o običnim ljudima. No, kroz cijeli intervju Avdiću govori „vi Bošnjaci“, pa se ta ograda stalno gubi.
Gotovo iste opaske, manje uvredljive, možemo čuti i u samim bošnjačkim krugovima, naročito među zagovornicima čvršće političke ruke i političke homogenizacije.
Razumljivo je to. Bošnjaci su se izgradnji nacionalne države i nacionalnoj politici učili prvenstveno od Srba i Hrvata, u fazama i trenucima preambiciozno pričajući o Americi, Belgiji, Švicarskoj, Njemačkoj ili Turskoj. Otuda i mjerilo, i naše i Dodikovo.
Srpska i hrvatska politika u Bosni i Hercegovini su uistinu artikulisane, jasne, dosljedne: što veća autonomija Rs-a, uz perspektivu secesije, putem povrata nadležnosti s državnog nivoa; odnosno: izborni zakon, legitimno predstavljanje i treći entitet.
Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini su, u političkom djelovanju i mišljenju, političke zajednice jedne teme. I tako je već najmanje dvije decenije, otkako su se stranci povukli iz aktivne nadogradnje Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Prvi razlog: Nesamostalne politike
Tomu je tako iz nekoliko razloga. Prije svega, Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini u političkom djelovanju i mišljenju nisu potpuno samostalni, nego ovisni o Beogradu ili Zagrebu. Ta ovisnost teče i preoblikuje se dvosmjerno: čas regionalne centrale postavljaju agendu svojim bosanskim rođacima, čas potonji nameću svoje prioritete. Ali ciljevi su uvijek isti: jačanje etnički zasnovane autonomije putem ustavnih aranžmana i slabljenje suvereniteta države Bosne i Hercegovine.
Izlizana Clausewitzeva izreka o politici kao nastavku rata drugim sredstvima ne može se izbjeći. Naprosto je tačna.
Bošnjaci nikada nisu imali svoj Beograd ili Zagreb. Bilo je i bošnjačkih snova i srpsko-hrvatskih objeda da je, zapravo, Turska taj centar kojem Bošnjaci teže i koji im dirigira političku agendu. Ali to nije tako, ma koliko Turska imala političkog, ekonomskog i kulturnog upliva u Bosni i Hercegovini.
Bošnjačka je i prednost i otegotna okolnost što zaista sami moraju određivati šta hoće, o tome iznutra pregovarati i raspravljati, nanovo artikulisati i reartikulisati, ispravljati se, dorađivati i odbacivati zahtjeve i usvajati nove.









