Godinama je Milorad Dodik, lider bosanskih Srba po naputku SANU-a (Srbijanske akademije nauka i umetnosti), napadao Bošnjake muslimane optužbama da su konvertiti, da su izdali vjeru i identitet pradjedovski i slično.
Napadao pa se lažno izvinjavao, u talasima i ovisno o interesu, ali i šemama koje su mu pravili ideolozi zla iz SANU-a. Isti oni ideolozi zla koji su proizvodili mržnju neophodnu za što krvavije ratove koje je velikosrpska politika vodila na Balkanu. Dakako, i njihovi nasljednici.
Bošnjaci su toj ideologiji smetali i smetaju kao jedina čvrsta i stabilna prepreka za rasparčavanje Bosne i Hercegovine i ostvarenje stoljetnog nacional-hegemonističkog plana svih srpskih ideologa.
Zato ih se trebalo ocrniti, predstaviti konvertitima i divljacima bez identiteta, a prostak kakav je Milorad Dodik bio je dobar izbor za realizaciju takvog plana.
No, ovih dana krug sudbine okreće se u suprotnom smjeru. Jer, ma koliko bio korisni idiot sumanutih SANU-ovih ideologa, Milorad Dodik ima i svoje planove, a oni su uvijek vezani za pohlepu ka apsolutnoj moći.
Kako bi do maksimuma neutralisao mrske mu Bošnjake, Dodik je konvertovao Srbe. Tvorac i megafon najogavnijih optužbi spram Bošnjaka postao je konvertit identiteta.
I tako smo, umjesto još jedne lekcije o srpskoj historiji, pravoslavlju, svetosavlju i pradjedovskim korijenima, dobili praktičnu demonstraciju da se u Dodikovoj politici i identitet može prilagođavati dnevnim potrebama.
Velikosrpska politija je za Bošnjake tvrdila da su promijenili vjeru kako bi preživjeli, a danas se u Republici srpskoj nacionalno izjašnjavanje pojedinih političkih kadrova prilagođava kako bi SNSD preuzeo apsolutnu vlast
Jer šta je za Dodika jedan Srbin manje, ako će zauzvrat dobiti istinski konvertovanog Bošnjaka svetosavca skupštinskoj matematici?
Godinama su nam objašnjavali kako Bošnjaci nemaju pravo na vlastito ime, kako su izmišljeni, kako su nastali preko noći, kako su nekada bili ovo, a nekada ono. Čitava jedna politička industrija bavila se tuđim porijeklom, tuđom vjerom i tuđim identitetom. A onda je došao trenutak da svetosavski Srbi siđu s tavana i identitet stave na raspolaganje politici u potrebi za još jednom pozicijom.
U srpskoj epskoj tradiciji vezanoj za kosovski boj postoji ona čuvena „Ko je vjera, a ko li nevjera?“. Kod Dodika je odgovor mnogo jednostavniji. Vjera je onaj ko mu danas treba, nevjera je onaj ko mu sutra zasmeta. A nacionalnost? Nacionalnost je stvar dogovora, raspoloživih mjesta i skupštinskog poslovnika. Kakav konvertit!
Kako bi se epske narikače srpske mitomanije morale namučiti da opjevaju ovu novu vrstu srpskog i svetosavskog junaštva. Nekada je junak bio onaj koji ne daje vjeru za večeru, a danas je politički junak onaj koji je spreman promijeniti nacionalnu rubriku da bi sačuvao večeru, funkciju i mjesto u pročelju skupštinskom.
Bošnjake je optuživao da su konvertiti, a sada proizvodi konvertite. I usput konvertuje samog sebe. I ne, nije on kameleon, jer ni kameleon nema toliku sposobnost koliko je Milorad Dodik razvio mogućnost promjene lica. Kao džon na cipeli, odlijepi jedan, zalijepi drugi.
I to bez ikakvog stida, jer u njegovom sistemu vrijednosti ne postoji veća svetinja od vlastitog interesa.
U kakvom vremenu žvimo sve je moguće, pa i to da će svetosavci s Dodikove akademije jednog dana zapjevati da je Obilić bio neki Evropljanin, da ga je Turčin porazio, jer se i sam Dodik poturčio.
A nova predaja s koljena na koljeno ići će u smjeru pitanja šta su Srbi kad siđu s tavana - Hrvati, Bošnjaci, Turci, Amerikanci…
Nema sumnje da će Dodik nastaviti napadati Bošnjake, pa i o optuživati ih da su konvertiti. Al’ sada ćemo znati da to ne radi samo da bi ih uvrijedio, već da prikrije da je on konvertit, a i konvertor.
Pitajte Alena Šeranića, Dijanu Armanda, Elvidu Vujić i Ninu Bukejlović, ako mi ne vjerujete!









