Čak i kada se radi o državama NATO-a, Rusija zarađuje više od prodaje energenata nego što te zemlje izdvajaju za pomoć Kijevu. Ovo je objavila BBC pozivajući se na podatke Centra za istraživanje energije i čistog zraka (CREA).
Globalno gledano, Rusija je od početka rata prihodovala tri puta više novca od prodaje nafte, plina i uglja nego što je ukupno izdvojeno za pomoć Ukrajini. Isti omjer vrijedi i kada se posmatraju članice Evropske unije.
Čak i kada se radi o državama NATO-a, Rusija zarađuje više od prodaje energenata nego što te zemlje izdvajaju za pomoć Kijevu. Ovo je objavila BBC pozivajući se na podatke Centra za istraživanje energije i čistog zraka (CREA).
Od početka ruske invazije na Ukrajinu 24. februara 2022. do 29. maja 2025. godine, Rusija je izvezla fosilna goriva u vrijednosti većoj od 939 milijardi dolara, od čega je 253 milijarde dolara stiglo iz zemalja koje su uvele sankcije Rusiji. Zemlje EU su samo za naftu i plin platile Rusiji 233 milijarde dolara, navodi BBC.
Svijet je u istom periodu izdvojio 309 milijardi dolara pomoći Ukrajini, od čega su zemlje NATO-a obezbijedile 236 milijardi, ali samo 73 milijarde dolara dolazi iz članica Evropske unije. Riječ je o pomoći koja je već isporučena ili je spremna za isporuku.
Uprkos sankcijama sa Zapada, ruski prihodi od nafte i plina su prošle godine pali za svega pet posto u odnosu na prethodnu, dok je obim izvoza smanjen za šest posto. Ipak, prihodi od izvoza sirove nafte su porasli za šest posto, a od izvoza ukapljenog plina za devet posto. Tek u januaru ove godine Ukrajina je obustavila dalji tranzit ruskog plina preko svoje teritorije, dok ruska nafta i dalje teče naftovodima prema Mađarskoj i Slovačkoj.
Ove godine povećan je i obim ruskog plina koji se preko Turske isporučuje Evropi – u januaru i februaru iznosio je čak 26,8 posto više u odnosu na isti period prethodne godine.
Krajem januara ove godine Rusija je objavila da je izvoz plina u Evropu u prethodnoj godini porastao za 20 posto, a rekordan je bio izvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG). Prema CREA-i, polovina ruskog izvoza LNG-a otišla je u Evropu, dok je 2021. godine taj udio iznosio 39 posto. Uvoz ruskog LNG-a ipak nije bio obuhvaćen ni 17. paketom sankcija koji je EU uvela Rusiji. EU je, međutim, usvojila plan da do kraja 2027. godine potpuno obustavi uvoz plina iz Rusije.
Bivši zamjenik ruskog ministra energetike Vladimir Milov je izvoz LNG-a opisao kao "žilu kucavicu" ruske ekonomije, iako glavni izvoznik, kompanija Novatek, ima koristi od poreskih olakšica.
Rusija ne izvozi naftu samo u "prijateljske" zemlje. Osim direktnih isporuka Mađarskoj i Slovačkoj, ruska nafta prerađena u rafinerijama u inostranstvu završava i na Zapadu. CREA upozorava da tri takve rafinerije djeluju u Turskoj, a još tri u Indiji. One zatim prodaju naftne derivate i zemljama koje su Rusiji uvele sankcije i zabranile uvoz ruskih naftnih proizvoda.
Prema riječima bivšeg zamjenika ministra Milova, koji se javno suprotstavio predsjedniku Vladimiru Putinu, sankcije protiv ruske energetske industrije trebale bi se znatno efikasnije provoditi. Gornja granica cijene ruske sirove nafte, postavljena na 60 dolara po barelu, prema Milovu – ne funkcioniše. Prvo, teško je provesti ovu mjeru, a Rusija je često prodavala naftu po višoj cijeni (kao, naprimjer, u martu 2024. godine, kako piše Milov za Atlantski savjet), dok trenutno cijene padaju.
Milov također tvrdi da ni drastično sniženje cijene ruske nafte niti dodatno spuštanje cjenovnog limita ne bi promijenilo mnogo – uprkos tvrdnjama Donalda Trumpa.
"Ljudi u Moskvi se tome smiju jer bi najviše stradao američki naftni sektor, koji je najnekonkurentniji u svijetu po pitanju troškova proizvodnje", rekao je Milov.
CREA navodi da su troškovi za proizvodnju barela nafte u Rusiji niži nego u većini zemalja OPEC-a, uključujući Saudijsku Arabiju. Međutim, neki drugi izvori to osporavaju, navodeći da Saudijska Arabija ipak ima najniže troškove proizvodnje, dok su ruski viši.
Dodatni problem za Rusiju predstavlja nemogućnost modernizacije infrastrukture za vađenje i preradu nafte, jer su ključni dijelovi zapadne proizvodnje i pod sankcijama. Ako bi ih Rusija uspjela nabaviti preko posrednika i švercera, platila bi ih znatno više, jer je njihovo krijumčarenje znatno teže od, recimo, šverca mikročipova.
