Island rekao „ne“ EU: Briselu zadao bolan udarac

Island je odbacio ponovno pokretanje pregovora o pristupanju Evropskoj uniji. Na referendumu održanom ovog vikenda 52,8 posto birača glasalo je protiv obnove pregovaračkog procesa, dok je 47,2 posto podržalo njegov nastavak.

Glasanje se formalno nije odnosilo na samo članstvo u EU, već na pitanje treba li ponovo otvoriti pregovore koji su zamrznuti 2013. godine. Ipak, rezultat predstavlja ozbiljan politički signal i za samu ideju članstva, posebno jer je Island već duboko povezan s Evropskom unijom kroz Evropski ekonomski prostor i Šengenski prostor.

Kako ocjenjuje Euronews, rezultat predstavlja težak udarac za Brisel u osjetljivom trenutku. EU pokušava ojačati svoju stratešku poziciju na Arktiku, dok istovremeno nastoji ubrzati proces proširenja na Ukrajinu i Moldaviju i održati zemlje zapadnog Balkana bliskim Uniji.

Posebnu težinu islandskom referendumu daje geopolitički značaj ove sjevernoatlantske države. Povećano interesovanje administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa za Arktik, uključujući njegovo insistiranje na preuzimanju kontrole nad Grenlandom, dodatno je skrenulo pažnju na strateški položaj Islanda.

Za zagovornike članstva u EU upravo su promjene u međunarodnom okruženju predstavljale argument više za približavanje Uniji. Međutim, rezultat referenduma pokazao je da ta argumentacija nije bila dovoljna da nadjača zabrinutost dijela islandskog stanovništva zbog suvereniteta i nacionalne kontrole.

U kampanji su dominirala pitanja koja već decenijama određuju islandsku debatu o EU. Među njima su kontrola nad ribarstvom i poljoprivredom, ekonomska politika i pitanje koliko bi članstvo ograničilo mogućnost Rejkjavika da samostalno donosi odluke.

Posebno osjetljivo bilo je pitanje ribarstva. Island svoju ekonomiju i identitet snažno veže za kontrolu nad vlastitim morskim resursima, zbog čega je mogućnost primjene Zajedničke ribarstvene politike EU među protivnicima pregovora korištena kao jedan od ključnih argumenata.

Pristalice ponovnog otvaranja pregovora nisu uspjele uvjeriti većinu birača da bi prednosti političke integracije nadmašile mogući gubitak dijela autonomije. Dodatni problem za kampanju „za“ bila je i oprezna podrška vladajuće koalicije.

Premijerka Kristrún Frostadóttir referendum je uglavnom predstavljala kao mogućnost da građani odluče o budućem pravcu zemlje, uz argument da se stvarne prednosti i nedostaci članstva mogu procijeniti tek kroz pregovore o konkretnim uslovima.

Za Brisel je posebno neugodno to što je „ne“ stiglo upravo iz države koja je već u velikoj mjeri usklađena sa evropskim pravilima.

EU posljednjih godina pokušava proširenje ponovo postaviti među svoje strateške prioritete. Ruska invazija na Ukrajinu dodatno je ubrzala nastojanja da se Ukrajina i Moldavija približe članstvu, dok Bruisel zemlje zapadnog Balkana nastoji zadržati u evropskoj orbiti kroz reforme, investicije i različite oblike partnerstva.

U takvom kontekstu Island je mogao predstavljati svojevrsni primjer „lakog uspjeha“ – bogatu i stabilnu demokratiju koja je već duboko integrisana s evropskim tržištem i velikim dijelom evropskog pravnog sistema.

Umjesto toga, rezultat referenduma otvorio je pitanje koliko je članstvo u EU zaista privlačno čak i državama koje su već veoma blisko povezane s Unijom.

Islandsko „ne“ podsjetilo je i na ranije referendumske poraze evropskih integracija. Francuski i holandski birači odbacili su 2005. godine prijedlog Ustavnog ugovora EU, dok je Irska 2008. godine odbila Lisabonski ugovor, da bi ga godinu kasnije prihvatila na ponovljenom referendumu.

Najbliži primjer Islandu ipak je Norveška, koja je članstvo u EU odbila dva puta – 1972. i 1994. godine. I tada su među ključnim razlozima bili očuvanje suvereniteta i kontrola nad prirodnim resursima, posebno ribarstvom.

Sličan model odnosa prema EU ima i Švajcarska, koja je zadržala snažne ekonomske veze s evropskim jedinstvenim tržištem, ali je u više navrata odbila dublje oblike evropske integracije.

Islandski referendum stoga ne mora značiti da je većina građana protiv Evropske unije ili evropske saradnje. Odnosi Rejkjavika i Brisela ostaju snažni, a Island je već dio brojnih evropskih struktura.

Ipak, rezultat pokazuje da ni u državi koja je toliko blisko povezana s EU članstvo nije automatski prihvaćeno kao prirodan sljedeći korak. U vremenu rastuće globalne nesigurnosti, islandski birači su, barem zasad, veću vrijednost dali nacionalnoj kontroli nego dodatnom stepenu evropske integracije.