U 97. godini života u Parizu je preminuo Edouard Balladur, jedan od najutjecajnijih francuskih političara s kraja 20. stoljeća. Čovjeka kojeg je predsjednik Emmanuel Macron nazvao "odanim javnim službenikom", a premijer Sebastien Lecornu "stubom francuske političke historije", u Francuskoj slave kroz ekonomske reforme, dok se u Bosni i Hercegovini pamti kroz prizmu bolne diplomatije i održavanja embarga na oružje u najkritičnijim trenucima rata.
Balladurov životni put bio je klasična priča o usponu unutar francuske elite. Rođen 1929. godine u turskom Izmiru u armenskoj porodici, kao dijete se s roditeljima preselio u Marseille. Obrazovan na elitnoj Nacionalnoj školi za administraciju (ENA), brzo je postao nezamjenjiv saradnik predsjednika Georgesa Pompidoua.
Ipak, široj javnosti postao je poznat kao "otac privatizacije" tokom 1980-ih, kada je kao ministar finansija transformirao francusku ekonomiju. Vrhunac njegove moći nastupio je 1993. godine, kada ga je Francois Mitterrand imenovao za premijera u specifičnom periodu podijeljene vlasti, tj. kohabitacije. Njegova ambicija na kraju ga je koštala dugogodišnjeg prijateljstva s Jacquesom Chiracom, protiv kojeg se kandidirao za predsjednika 1995. godine, izazvavši tektonski poremećaj na francuskoj desnici.
U Parizu su ga slavili kao trezvenog reformatora, dok je Balladurov premijerski mandat od 1993. do 1995. godine za Bosnu i Hercegovinu značio period diplomatske agonije. Njegov kabinet bio je glavni zagovornik zadržavanja embarga UN-a na uvoz oružja Republici Bosni i Hercegovini.
Iako je američki Kongres snažno pritiskao da se Sarajevu omogući pravo na samoodbranu, Balladur je ostao nepokolebljiv. Njegov argument bio je da bi naoružavanje Armije Republike Bosne i Hercegovine izazvalo "opći rat" i ugrozilo hiljade francuskih vojnika u sastavu UNPROFOR-a. Takav stav, kojeg su kritičari nazivali politikom održavanja statusa quo, u praksi je značio da su snage koje su branile Bosnu i Hercegovinu ostale vojno inferiorne u odnosu na agresora. Balladur je čak i zračne udare NATO-a smatrao opasnim po sigurnost svojih trupa, čime je Francuska pod njegovim vodstvom efektivno blokirala odlučniju vojnu intervenciju.
