Porodica albanskog imigranta Kadrija Cakranija, koji je nakon Drugog svjetskog rata novi život započeo u američkoj Filadelfiji, decenijama nije znala da je njihov otac i djed tokom nacističke okupacije Albanije pomagao u spašavanju stotina Jevreja.
Njegova životna priča, koju je objavio američki list Philadelphia Jewish Exponent, otkriva neobičnu sudbinu čovjeka koji je u ratnim godinama učestvovao u zaštiti progonjenih, a potom ostatak života proveo daleko od domovine, ne govoreći porodici o svojoj prošlosti.
Prema porodičnom istraživanju, Cakrani je tokom Drugog svjetskog rata pomogao u spašavanju približno 600 Jevreja. Kao vojni komandant u albanskom gradu Beratu koristio je svoj položaj i poznavanje njemačkog jezika kako bi pomagao ljudima kojima je prijetilo hapšenje i deportacija.
Nakon što su komunisti preuzeli vlast u Albaniji, Cakrani je napustio zemlju. U Sjedinjene Američke Države stigao je, prema porodičnom svjedočenju, sa samo sedam dolara.
U Filadelfiji je radio različite poslove, uključujući prodaju sladoleda, a kasnije je otvorio restoran. Njegova porodica navodi i da je sarađivao s američkom Centralnom obavještajnom agencijom (CIA).
Umro je 1972. godine, a da svojoj djeci nije ispričao šta je radio tokom rata.
Preokret je nastupio 2018. godine, kada je njegov sin, istražujući porodičnu prošlost, pronašao pismo koje je njegov otac tokom rata uputio članu porodice.
U pismu je Cakrani upozoravao na neposrednu opasnost koja prijeti Jevrejima u Beratu i tražio njihovo hitno premještanje.
Prema pronađenom dokumentu, upozoravao je da se u Beratu nalazi nekoliko stotina Jevreja kojima prijeti smrt ukoliko ih njemačke snage otkriju.
Njegov sin nije mogao vjerovati onome što je pročitao. Pismo je podijelio s brojnim članovima porodice u nekoliko američkih saveznih država. Niko od njih nije znao za ove događaje.
Potragu za istinom potom je nastavila Cakranijeva unuka Lisa Vrato. Otputovala je u Albaniju, razgovarala sa svjedocima i istraživala dokumente koji su mogli rasvijetliti djedovu ratnu prošlost.
Porodica je tako počela rekonstruisati priču o čovjeku koji je, zahvaljujući poznavanju njemačkog jezika i kontaktima s njemačkim oficirima, uspijevao pomagati u skrivanju Jevreja i njihovom premještanju kada bi nacisti počeli pretraživati područja u kojima su se nalazili.
Prema porodičnim saznanjima, na taj način pomogao je zaštititi oko 600 ljudi.
Istraživanje je otvorilo i pitanje zašto je Cakrani toliko dugo šutio.
Nakon dolaska Envera Hoxhe na vlast, njegova porodica i nekadašnji saradnici ostali su u Albaniji. Cakrani se, prema porodičnom tumačenju, plašio da bi otkrivanje njegove ratne uloge moglo dovesti do progona ljudi koji su mu pomagali.
Njegova kćerka Hope Cakrani Vrato prisjetila se da je kao djevojčica pitala oca zašto njeni prijatelji ne znaju ko je on, ako je zaista bio toliko važan.
Otac joj je, kako je ispričala, odgovorio da će jednog dana o njemu čitati u historijskim knjigama.
Priča porodice Cakrani povezana je i sa širom historijom spašavanja Jevreja u Albaniji tokom Holokausta.
Prema podacima koje navodi američki list, u Albaniji je na početku Drugog svjetskog rata živjelo oko 200 Jevreja, dok ih je do kraja rata bilo između 1.800 i 3.000. Albanija je tako postala rijedak evropski primjer zemlje u kojoj se broj Jevreja tokom rata povećao.
U zaštiti progonjenih učestvovali su i muslimani i kršćani, a albanski ambasador u SAD-u Ervin Bushati objasnio je da je važnu ulogu imala tradicionalna vrijednost poznata kao besa.
„Besa znači održati riječ, održati obećanje“, rekao je Bushati, objašnjavajući da je zaštita gosta duboko ukorijenjena u albanskoj tradiciji.
Cakranijeva priča predstavljena je 29. septembra na svečanosti u Nacionalnom muzeju američke jevrejske historije Weitzman u Filadelfiji, gdje mu je posthumno odato priznanje.
Događaju su prisustvovali članovi porodice, predstavnici jevrejskih organizacija, albanski ambasador i lokalni zvaničnici.
Cakranijeva djeca Hope i Iz tom su prilikom govorila o ocu kojeg su poznavali i čovjeku čiju su ratnu prošlost tek nedavno otkrili.
Iz je kazao da bi njegov otac vjerovatno bio pomalo posramljen zbog tolikog priznanja, jer je pomaganje ljudima smatrao moralnom obavezom.
Hope se nije složila s bratom.
„Mislim da bi bio veoma ponosan i sretan“, rekla je.
Prisjećajući se očevih riječi da će jednog dana njegova priča biti zapisana u historijskim knjigama, dodala je:
„Voljela bih da mu mogu reći: Bio si u pravu. Bio si u pravu, a ovo je mnogo veće nego što si mogao zamisliti.“
