U Bosni i Hercegovini sport odavno nije sport, već nešto što se najpribližnije može opisati kao politika obojena sportom.
Prekid intervjua u Jutarnjem programu BHRT-a kada je novinar Zvonko Komšić završio razgovor nakon malo žustrije razmjene rečenica sa svojim gostom, političarem Nebojšom Vukanovićem, postao je tema dana. A suština razgovor je kulminirao kod pitanja novinara:
Da li ćete navijati za BiH na Svjetskom nogometnom prvenstvu? Na to je gost odgovorio da se raduje uspjesima BiH, ali da se ne mogu voljeti dvije žene, aludirajući da je njegov primarni izbor države za koju navija Srbija.
Posebna je to tema, koja ogoljuje sve naše paradokse. Ako zamislimo da je negdje drugo u svijetu prekinut intervju na pitanju za koga neko navija, teško biste povjerovali u to. No, sport u BiH, a često i u regiji nije samo sport, već i politika.
Uspjeh nogometne reprezentacije BiH plasmanom na SP nije samo veliki sportski uspjeh, on je bio nasušna potreba ovoj državi koja je dala energiju i nadu da BiH može i da je možda sport jedina nada i jedino polje gdje se u rasparčanom političkom društvu može tražiti kohezivni element.
No, nije li pomalo i nefer prema samom sportu i sportistima stavljati teret svih političkih i društvenih problema jedne zemlje na sport. Da, sport može pomoći i približiti ljude, ali ne može rješavati višedecenijske nacionalne i socijalne probleme.
