Saradnja preko političkih i etnonacionalnih podjela u Bosni i Hercegovini prisutnija je nego što sugeriraju javne rasprave, ali njeni rezultati često ostaju bez trajne institucionalne podrške. To pokazuje istraživanje Yale Jackson School of Global Affairs i Instituta za razvojni utjecaj, predstavljeno 26. oktobra na okruglom stolu u Ujedinjenim nacijama u Njujorku.
„Utvrđujemo da je saradnja preko etnonacionalnih podjela rasprostranjenija nego što bi se moglo zaključiti iz javne i političke debate“, izjavila je profesorica Catherine Panter-Brick.
Dokument „Izgradnja i održavanje saradnje preko podjela u Bosni i Hercegovini“ potpisuju Panter-Brick, David Simon, Mak Nurkić, Andrea Pozderac i Dženana Šabić-Hamidović.
Terensko istraživanje provedeno je od juna do augusta 2026. u BiH i SAD. Obuhvatilo je 23 intervjua, 11 fokus grupa i okruglih stolova te pregled 118 naučnih, stručnih i službenih izvora. Učestvovali su predstavnici vojske, privrede, univerziteta, civilnog društva, dijaspore i evropskih institucija.
Autori naglašavaju da nisu mjerili zastupljenost saradnje na nivou cijele države niti rangirali sektore prema njenoj učestalosti.
Oružane snage BiH izdvajaju kao najjasniji primjer saradnje ugrađene u svakodnevno funkcioniranje institucije. Zajednička misija, lanac komandovanja i profesionalni standardi omogućavaju rad pripadnika iz različitih dijelova zemlje. Učesnici su opisivali zajedničko deminiranje, odgovor na poplave i gašenje požara.
Ipak, komandanti ne mogu sami riješiti političke sporove oko viših imenovanja ili osigurati novac za velike izdatke.
U akademskoj zajednici saradnja može ostati ograničena na stručne krugove. Jedan učesnik naveo je primjer profesora iz Mostara, Sarajeva i Banje Luke čiji zajednički rad nije dovoljno dopro do javnosti.
U civilnom društvu istraživači opisuju školsku inicijativu u kojoj su učenici, prvobitno razdvojeni prema etničkoj pripadnosti, nakon višegodišnjeg rada počeli jedni druge posjećivati za vjerske praznike.
Brčko je izdvojeno kroz mrežu 26 omladinskih klubova, razvijenu saradnjom lokalne vlasti, civilnog društva i UNDP-a. Preuzimanje odgovornosti domaćih institucija omogućilo je nastavak aktivnosti.
Autori prepoznaju tri ponavljajuća razloga zbog kojih saradnja slabi: promjenu političke podrške, zavisnost od odluke druge institucije te gubitak finansiranja ili znanja odlaskom iskusnih ljudi.
Problem nije uvijek nedostatak spremnosti učesnika. Organizacije mogu završiti zajednički posao, a zatim čekati odobrenje, finansiranje ili pravnu promjenu o kojoj odlučuje neko drugi.
Slična prepreka postoji kod dijaspore. Pojedinci mogu ponuditi stručnost, kontakte ili ulaganja, ali nastavak inicijative zavisi od institucija u BiH. Istraživači zato preporučuju uspostavljanje trajne javne funkcije koja bi povezivala dijasporu s nadležnim domaćim tijelima.
Međunarodna pomoć najviše doprinosi kada institucijama trebaju stručnjaci, administrativni kapaciteti ili sredstva za postojeće nadležnosti. Prema istraživanju, veći finansijski poticaji iz evropskog Plana rasta nisu uklonili potrebu za političkim dogovorom.
Preporuke uključuju jasno utvrđivanje ko donosi svaku potrebnu odluku, dogovaranje razmjene informacija i odobrenja između institucija te pravovremeno prenošenje odgovornosti, kontakata i znanja prije završetka projektnog finansiranja.
Istraživači ukazuju i na nalaze istraživanja CONSENT BiH: stavovi građana bliži su kada je riječ o nezavisnom pravosuđu, profesionalnoj upravi i jednakim pravima nego o teritorijalnom uređenju, suverenitetu i političkom predstavljanju.
