FAZ: Proširenje EU je mrtvo! Šta dalje?

„Poslije pada Željezne zavjese Evropska unija je svojim komšijama na istoku dala obećanje koje je bilo jednostavno i uspješno: postanite kao mi, i onda ćete biti jedni od nas“, piše novinar Michael Martens u analizi za Frankfurter allgemeine zeitung, prenosi Deutsche Welle.

„U maju 2004. je to vodilo prijemu osam nekadašnjih komunističkih država kao i Kipra i Malte. Tri godine kasnije uslijedile su Rumunija i Bugarska, iako nisu ispunjavale centralni kriterijum – funkcionalnu pravnu državu. U ljeto 2013. se Hrvatska kao posljednja prinova provukla kroz briselska vrata. Od tada su ta vrata zatvorena", piše Martens u tekstu objavljenom na portalu lista i, par dana ranije, u štampanom izdanju.

Stari principi više ne važe

„Za šest balkanskih država koje žele pristupiti EU – Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Srbiju – poruka je jasna: više ne važi stari princip da angažirane reforme u jednom trenutku vode članstvu u EU“, stoji u tekstu.

„Niko to nije jasnije iskusio nego Sjeverna Makedonija koja je na zahtjev Grčke čak promijenila ime države kako bi mogla da otpočne pregovore sa EU. Ipak, poslije grčkog veta uslijedio je francuski pa bugarski, ovog puta zbog navodno ukradene historije i jezika slovenskih Makedonaca. Proces proširenja je prepun političkih zamki koje nemaju mnogo veze sa reformskim naporom zemalja kandidata“, navodi se u analizi.

Dodaje se da na Balkanu više nisu iznenađeni, nakon što je francuski predsjednik Emanuel Makron u julu 2019. u Beogradu jasno rekao da EU neće primati nove članice dok se sama ne reformira. Podsjeća se da priča nije nova: još 2005. godine je berlinska Fondacija za nauku i politiku (SWP) u jednoj publikaciji primjetila „rastući zamor od proširenja“ i pitala se „da li je zaista punopravno članstvo u EU jedina opcija za dugoročnu stabilizaciju“ država zapadnog Balkana.

„To pitanje je aktuelnije nego ikad“, piše sada Martens. „Ako članstvo nije realno – kako onda EU da se odnosi prema regionu? Kako da očuva utjecaj i suprotstavi se političkim rivalima poput Rusije, Kine i Turske? Postoji gomila ideja, i mnoge nisu nove."

Podsjeća se na tekst koji su u maju 2003. u The New York Timesu objavili premijer Srbije Zoran Živković, premijer Albanije Fatos Nano, te hrvatski i makedonski predsjednici Sjepan Mesić i Boris Trajkovski. Oni su još tada tražili da zemlje Zapadnog Balkana imaju pristup kohezionim fondovima EU – dakle da finansijski budu tretirane kao članice EU, iako ne bi imale pravo glasa u Briselu.

O tome za Frankfurter allgemeine zeitung govori i Dušan Reljić, šef briselske kancelarije SWP: „Stanovništvo zapadnog Balkana ne prelazi 3,5 odsto ukupnog stanovništva u EU. Ako se mjeri prema privrednoj snazi, značaj regiona je još manji. Dakle, ne radi se o ogromnim sumama već o najviše tri milijarde eura godišnje. Ali ispravno uloženi strukturni finansijski podsticaji mogli bi mnogo toga pokrenuti u regionu“, navodi Reljić.

 On ukazuje da čitavi dijelovi regiona odumiru zbog iseljavanja – najviše u pravcu EU. Bez finansijske podrške, smatra Reljić, „društva regiona će iskrvariti“. „Bitan dio privrednog rasta koji su Rumunija i Bugarska posljednjih godina dostigle, uprkos smanjenju stanovništva, potiče od toga što te dvije države koriste strukturne i kohezione fondove EU“.