Trideset godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina i dalje se suočava s političkim sistemom koji otežava suštinske promjene, čak i kada građani na izborima promijene odnos snaga među strankama.
O tome u opširnoj analizi za katarsku Al Jazeeru, objavljenoj danas, piše Damir Kapidžić, profesor komparativne politike i direktor Instituta za istraživanje društvenih nauka Univerziteta u Sarajevu.
U tekstu pod naslovom „Čvor star trideset godina: Zašto izbori ne uspijevaju promijeniti Bosnu?“ Kapidžić razmatra četiri međusobno povezana problema dejtonskog uređenja, od etnički zasnovanog izbornog sistema i složene državne strukture do stranačke kontrole institucija i zloupotrebe mehanizama veta.
Autor podsjeća da je Dejtonski sporazum zaustavio rat, ali i da je odnose snaga iz ratnog perioda prenio u ustavno uređenje države.
Sistem koji je trebao omogućiti postepeno jačanje države kroz izbore i reforme, prema njegovoj ocjeni, tokom tri decenije nije doživio suštinsku transformaciju.
Prvi problem vidi u izbornim pravilima koja politička prava građana vezuju za njihovu etničku pripadnost i mjesto prebivališta.
Tako Srbin koji živi u Sarajevu ne može glasati za kandidata za člana Predsjedništva BiH iz entiteta Rs, dok Bošnjak iz Banje Luke može birati samo između kandidata za tu poziciju.
Istovremeno, Jevreji, Romi i građani koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda ne mogu se kandidirati za Predsjedništvo BiH.
Kapidžić podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava još 2009. godine, u predmetu Sejdić i Finci, utvrdio diskriminaciju, ali da odgovarajuće ustavne promjene nisu provedene.
Problem je, smatra, znatno dublji od samih izbornih pravila.
Analizirajući rezultate izbora od 1996. godine, navodi da birači uglavnom mijenjaju stranačke preferencije unutar vlastite etničke zajednice, dok se podrška strankama koje predstavljaju druge zajednice rijetko pojavljuje.
Zbog toga, prema njegovoj ocjeni, Bosna i Hercegovina praktično ima tri odvojena stranačka sistema.
Kapidžić smatra da političke stranke nastavljaju koristiti ratno naslijeđe kao osnovu predizbornih kampanja jer takva retorika ne zahtijeva konkretne programe i rješenja za svakodnevne probleme građana.
Drugi veliki problem predstavlja složena i neravnomjerno organizovana struktura vlasti.
Zavisno od mjesta prebivališta, građani se nalaze unutar sistema s više nivoa upravljanja, od države i entiteta do kantona, gradova i općina.
Dok državne institucije odlučuju o vanjskoj politici, monetarnim pitanjima i indirektnim porezima, veliki dio nadležnosti u obrazovanju, zdravstvu, poljoprivredi i zapošljavanju nalazi se na nižim nivoima vlasti.
Takva raspodjela, smatra autor, otežava provođenje zajedničkih politika i omogućava političkim akterima da odgovornost za probleme prebacuju s jednog nivoa vlasti na drugi.
Posebno oštru kritiku Kapidžić upućuje načinu funkcionisanja najvećih političkih stranaka.
SDA, SNSD i HDZ BiH, navodi, tokom najvećeg dijela protekle tri decenije dominirali su političkim prostorom svojih etničkih zajednica.
Njihova moć, prema njegovoj analizi, ne proizlazi isključivo iz izbornih rezultata.
Stranke u područjima u kojima vladaju imaju značajan utjecaj na javne nabavke, imenovanja upravnih odbora javnih preduzeća i rad javnih emitera.
Takva kontrola omogućava pretvaranje političke moći u ekonomsku korist, a zatim korištenje tih resursa za održavanje podrške na narednim izborima.
Kapidžić političke stranke opisuje kao organizacije koje u velikoj mjeri funkcionišu poput agencija za zapošljavanje.
Stvarne odluke, tvrdi, često se ne donose u parlamentima i vladama, nego u stranačkim centralama.
Predsjednici stranaka usmjeravaju glasanje parlamentarnih klubova, dok rukovodioci javnih preduzeća odgovornost ne polažu samo formalnim upravnim organima nego i političkim strukturama koje su ih imenovale.
U takvom odnosu političke i ekonomske moći, građani korupciju prepoznaju kao jedan od najvećih problema društva.
Međutim, etničke podjele omogućavaju strankama da pitanje odgovornosti potisnu predstavljanjem sebe kao zaštitnika vlastite zajednice.
Prema Kapidžićevoj analizi, biračima se tako nameće izbor između političke zaštite vlastite etničke grupe i zahtjeva za odgovornijom vlašću.
Četvrti problem predstavlja široka upotreba institucionalnih i političkih blokada.
Dejtonski ustav predviđa različite mehanizme zaštite vitalnih interesa konstitutivnih naroda, ali se oni, prema ocjeni autora, često koriste za pitanja koja nemaju neposredne veze s etničkim pravima.
Budžeti, imenovanja i redovni zakoni postaju predmet političkih ucjena, dok je za zaustavljanje pojedinih odluka ponekad dovoljno samo zaprijetiti vetom ili bojkotovati sjednicu.
Takav sistem omogućava gotovo svakom važnijem koalicionom partneru da blokira odluke koje mu ne odgovaraju.
Osvrćući se na opće izbore održane 4. oktobra, Kapidžić ocjenjuje da su donijeli određene promjene među izabranim predstavnicima, ali nisu bitno promijenili političku strukturu države.
Navodi da je HDZ BiH ponovo osvojio hrvatsko mjesto u Predsjedništvu BiH, dok je SDA ostvarila snažan rezultat na državnom i federalnom nivou.
Posebno ukazuje na pad izlaznosti, koja je, prema preliminarnim podacima koje koristi u analizi, iznosila približno 42 posto, naspram 51,5 posto na izborima 2022. godine.
Takav rezultat povezuje s mogućim utjecajem novih izbornih tehnologija, zamorom birača i demografskim promjenama koje nisu u potpunosti evidentirane u biračkim spiskovima.
Autor očekuje da će formiranje vlasti ponovo zahtijevati dugotrajne pregovore između stranaka koje predstavljaju različite etničke zajednice.
Podsjeća da je nakon izbora 2022. godine novi saziv Vijeća ministara BiH potvrđen tek u januaru naredne godine.
Jedno od ključnih pitanja nakon ovogodišnjih izbora, prema njegovoj ocjeni, jeste može li SDA okupiti partnere i obnoviti raniju saradnju sa SNSD-om i HDZ-om BiH ili će stranke koje su je 2022. godine isključile iz državne vlasti uspjeti zadržati postojeći politički raspored.
Kapidžić posebno izdvaja činjenicu da Milorad Dodik, Dragan Čović i Bakir Izetbegović, iako nisu osvojili lične izborne mandate, zadržavaju ključnu ulogu u pregovorima o formiranju vlasti.
Time se, smatra, potvrđuje da politička moć u BiH nije nužno vezana za izabrane institucionalne funkcije.
U analizi upozorava i na promijenjene međunarodne okolnosti.
Prema njegovoj ocjeni, Vašington i Moskva ne pokazuju naročito interesovanje za izgradnju funkcionalne bosanskohercegovačke države, dok Evropska unija ne vrši dovoljno snažan pritisak za reforme.
Takvo okruženje, smatra, može dodatno ohrabriti političke aktere koji koriste nacionalističku retoriku i institucionalne blokade.
Ipak, u izborima 2026. godine prepoznaje jednu značajnu promjenu, koja nije političke nego tehnološke prirode.
Uvođenje biometrijske identifikacije birača i elektronskog skeniranja glasačkih listića, prema njegovoj ocjeni, otežalo je manipulacije i omogućilo brže i transparentnije objavljivanje rezultata.
Time je smanjen prostor za kontrolu pojedinih dijelova izbornog procesa, što bi tokom narednih izbornih ciklusa moglo doprinijeti vraćanju povjerenja građana u glasanje.
Kapidžić na kraju svoje analize zagovara širi društveni dijalog o ustavnom uređenju BiH, u kojem bi građani, a ne isključivo stranački lideri, imali važnu ulogu u oblikovanju budućih reformi.
Predlaže razmatranje građanske skupštine kao prostora u kojem bi pripadnici različitih zajednica mogli razgovarati o institucionalnim rješenjima prihvatljivim za društvo u cjelini.
