Rat u Ukrajini: Kako da Putin (ne)bude poražen

Jedino oko čega se Zapad, Rusi i Ukrajinci danas slažu je želja da ovo bude kratak rat.

Piše: Hamza Višća

Da Rusija može, vodila bi svjetski rat. Da Kina hoće, mogla bi ga zaustaviti u jednom danu. Zapad bi se mogao boriti do posljednjeg Ukrajinca, ali je puno bliži odluci da podrži borbu u kojoj će Ukrajina pobijediti, a Rusija neće izgubiti, osim onog što je već izgubila - ugled i čast.

Vladar je pokrenuo svoj rat zasnovan na frustraciji izgubljenog Hladnog rata, a ne na realnim procjenama sopstvenih, ukrajinskih i kapaciteta Zapada, koji je (ne)očekivano stao uz Ukrajinu. Sve je bilo precizno isplanirano i trebalo se odigrati u 72 sata, kao na filmu. U cik zore najaviti specijalnu vojnu operaciju u Ukrajini, vlastitoj javnosti ponuditi lahko prihvatljive ciljeve, a građanima Ukrajine surovo neselektivno granatiranje, preciznim i manje preciznim projektilima, koje utjeruje strah u kosti, potaknuti glumca i komičara da bježi glavom bez obzira, te sačekati četvrti dan, da se potpiše primirje i uspostavi kooperativna vlast. Radi se o nešto skromnijem, ali brutalnijem scenariju, koji je uspijevao u hladnoratovsko vrijeme 1956. i 1968.

Od svega planiranog samo je najava specijalne operacije protekla po planu, mada je i tu bilo nužno imati igrokaz, dovesti saradnike, da pred kamerama potvrde slaganje sa vladarom Ruske Federacije, Vladimirom Putinom.

Rusi svojima slijepo vjeruju

Rusi u otadžbini, kao i oni koji vole Rusiju više od svoje zemlje, su gotovo listom povjerovali u saopštene im ciljeve specijalne operacije: prvi da se spriječi genocid nad Rusima, drugo da se obračunaju sa nacističkom vlašću u Ukrajini i treći da se spriječi širenje Sjevernoatlantskog saveza na Ruski svijet. Čak i u uslovima potpune kontrole medija, i pisanih i elektronskih, ne tako mali broj Rusa ipak nije povjerovao u dobro osmišljenu medijsku kampanju, da je sve baš onako kako vladar kaže. Simbolični i hrabri istupi pojedinih novinara i medijskih djelatnika, pokrenuli su iskru protesta i građanskog otpora ratu u Ukrajini. Vlast ih je gušila svim silama, zatvarala i sprečavala informacije o njima. Dakle, što se tiče najave specijalne vojne operacije i kampanje informisanja sopstvene javnosti Kremlj je uradio svoje i mogao je biti zadovoljan. I sve je to, zajedno sa zločinačkim granatiranjem gradova, vojne i civilne infrastrukture diljem Ukrajine moglo stati u 48, a kamo li u 72 sata.

Ali, avaj. Druga strana je odlučila da igra drukčiju ulogu, koja je primjerenija trenutku. Tačno je da se narod ukrajinski prepao, ali nisu svi pojurili u nepregledne kolone ka zapadu, niti su bacali cvijeće «oslobodiocima». Naprotiv, uzvratili su na napad, puno agilnije nego što je iko očekivao. Bolje nego 8 godina ranije, kada su izgubili kontrolu nad Krimom, i dijelovima Luganjske i Donjecke oblasti. Očito je da ukrajinska vlast nije sjedila skrštenih ruku, iščekujući nastavak agresije iz 2014.godine. Naprotiv, godinu za godinom je iskoristila za reformu odbrambenog i sigurnosnog sektora i pripremu kontraofanzive kojom bi vratili okupirane teritorije na istoku zemlje. Postignuti sporazumi o miru i forma nadgledanja zamrznutog konflikta nisu joj išli u prilog, ali je ipak uspjela zavarati agresora, koji je čini se olako krenuo u operaciju. I izbor Zelenskog (glumca i komičara) za Predsjednika Ukrajine je doprinio pogrešnoj procjeni spremnosti Ukrajine da brani nezavisnost, cjelovitost i ustavni poredak. Očekivalo se da će se glumac ispaliti na Zapad, a obezglavljena vlast predati agresoru, kao da se radi o Sovjetskom Savezu, a ne o Rusiji, koja na SSSR ne liči. Gospodin Zelenski je ozbiljno shvatio ulogu Predsjednika, ne holivudsku, nego životnu i pokazao iz dana u dan da ne namjerava odustati od odbrane svoje domovine.

Pogrešna procjena spremnosti ukrajinskih odbrambenih snaga i ličnosti Predsjednika Ukrajine nisu jedine navele Putina da baš na kraju februara 2002.godine krene u operaciju, koja je trebala trajati samo 72 sata. Kremlj je profulio i u procjeni Zapada, posebno spremnosti Sjeverno-atlanskog saveza i Evropske unije. Nije sporna procjena da je EU poslije, bankarske, finansijske i izbjegličke krize, Brexita i COVID pandemije prilično slaba i iscrpljena, kao što nije sporno ni da je zavisna od ruske isporuke energenata. Dodaju li se tome i otvorena pitanja Brisela sa Vašingtonom, onda se ne treba čuditi Putinovom sad ili nikad.

Imao je Putin i početnih rezultata, barem što se tiče napredovanja snaga. U jednom trenutku petina Ukrajine je bila pod njegovom čizmom. Blizu 200 000 kvadratnih kilometara.

Kako danas stvari stoje?

Jedino oko čega se Zapad, Rusi i Ukrajinci danas slažu je želja da ovo bude kratak rat. Iako su tradicionalno skloni dugom i iscrpljujućem ratu, u trenutcima vlastite nesposobnosti, Rusi bi da rat traje kraće, i da u njemu pobijede. Zapad želi kratak rat zbog energetske krize i fatalne mogućnosti da dugotrajni rat eskalira u sukob Rusija – NATO. Ukrajinci bi, kao jedina direktna žrtva agresije, voljeli da rat nije ni počeo, a kamo li da traje duže nego što mora.

Ono oko čega nema slaganja je ishod rata. Iz Ruske perspektive, ova dugačka tri dana rata su trebala da rezultiraju rasparčanom Ukrajinom, bez izlaza na more, sa granicom, ako je mora biti, vjerovatno na Dnjepru, i vlašću u Kijevu, poslušnijom od one u Minsku.

Ukrajina, koja nije željela rat, a budimo pošteni, nije ni marila puno za Sporazum iz Minska, odlučila se braniti, i vjerovatno u početku imala za cilj da sve vrati na stanje od 23.02.2022.godine. Brutalnost agresije joj je otvorila oči, mira bi moglo biti jedino ako se vrati njen suverenitet na međunarodno priznate granice, uključujući i Krim.

Zapad je u hipu prvog dana agresije shvatio da nije spreman za sukob sa Rusijom, iscrpljen u predhodnim misijama, nedovoljno posvećen odbrani vlastite teritorije više od dvije decenije, kako po pitanju resursa, tako i po pitanju slaganja unutar euro-atlanske alijanse. Postalo je očito da rat kuca na vrata EU, dobro uzdrmane i oslabljene Brexitom, finansijskim krizama i COVID pandemijom, sa privredom brutalno ovisnom o ruskom gasu i nafti. I to ih je otrijeznilo, nekak sam po sebi se nametnuo slogan – mi nećemo u rat sa Rusijom, ali ćemo dati sve da se Ukrajina uspješno brani i odbrani. NATO se vratio sebi, vlastitom cilju, teritoriji i narodu. I to je ona tri dana, po moskovskom vremenu, učinilo da još traju, sada već godinu i tri dana.

Dokle?

Ove godine, rat bi mogao biti okončan ili barem «zamrznut», iz više razloga. Izgledi za potpunu rusku pobjedu su minimalni. Ukrajinci nemaju vojnu težinu da protjeraju ruske snage iz svoje zemlje, čak i u slučaju da podrška Zapada ostane na ovom nivou. Ali ja vjerujem da Ukrajina uz opsežnu podršku Zapada može pobijediti i ne mora se to desiti samo vojnim sredstvima. Nužno je da se rat okonča pod uslovima prihvatljivim za Kijev, uslovima koji bez zadržke, uskraćuju Rusiji plodove dosadašnje agresije, od 2014.godine.

Rat na svim frontovima za okončanje/zamrzavanje rata

U tom smislu nužno je djelovati višedimenzionalno: vojno, diplomatski, ekonomski i informativno. Zapad mora povećeti tempo i obim transfera naoružanja u Ukrajini, te uvažavajući opredjeljenje Kijeva da oslobodi i Krim, strukturu vojne pomoći poboljšati sistemima jačim od HIMARRS-a, sa dometima i do 300km. Bilo bi to i u funkciji odvraćanja Rusije od dalje eskalacije sukoba. Pozitivan pomak u vojnom smislu bi bilo i dalje jačanje NATO saveza, kako ulaskom Finske i Švedske, tako i prepoznavanje pozitivne uloge Turske, sa svim njenim geopolitičkim izazovima, prednostima i manama.

U diplomatskom smislu, Zapadu je neophodna nova Deklaracija za Ukrajinu, želi li se ojačati ili barem vratiti raspoloženje s početka rata. Jer, ne treba biti vidovit, pa ne primijetiti da ima razmimoilaženja među saveznicima, ovisno od toga koliko su blizu fronta, ili koliko su spremni nadomjestiti gubitak veza sa Moskvom. Dobar signal je dogovor EU i UK oko Sjeverne Irske, postignut danas. Naravno tu je i permanentna potreba da se Kina privoli ne samo na uzdržavanje od vojne pomoći Moskvi, nego i na direktniju intervenciju protiv rata. Ako iko, sem Putina, može ovaj rat okončati u jednom danu to je Kina.

U diplomatskom smislu, uprkos svakodnevnim verbalnim sučeljavanjima Zapada sa Moskvom, Rusi bi rekli i vojnim, na kopnu, moru i u zraku, Zapad mora održavati diplomatske kontakte, kako bi izbjegli iznenađenja, ali i uvjerili Rusiju, da im nije cilj raspad Rusije, nego vraćanje na dogovorene aranžmane poštivanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta svake od međunarodno priznatih zemalja.

Rat na terenu je brutalan test izdržljivosti između ukrajinskog naroda i oružanih snaga Ruske Federacije, ali su posljedice, one ekonomske ogromne i na Zapadu, koji nije u ratu. Zapad se opredijelio za ekonomske sankcije, već ih je deset dogovoreno, ali je svaki put bilo teže. Održavanje i dalje jačanje sankcija, mora pratiti i stalna ekonomska pomoć i budžetska podrška Ukrajini. Do sada se uspijevalo, pa i poslije 365 dana rata Ukrajina nije neuspješna država, naprotiv. Institucije funkcionišu, uspijevajući i da se bore sa korupcijom, koja buja u vrijeme rata. Zapad je svjestan i da se mora pripremiti za plan obnove Ukrajine, poput onog Marshal plana za Njemačku.

Pripremanje javnosti

Posljednji, mada ne manje važan izazov je pripremiti zapadnu javnost za široke posljedice dugotrajnog rata, ali i bolje modelirati i eskalirati medijske kampanje prema ruskoj javnosti, kako bi podrška mirovnim pregovorima bila obostrana.

Ishod svih ovih napora bi mogao biti Mirovni sporazum koji podrazumijeva:

- Potpuno i nepovratno povlačenje ruskih snaga,

- Prekid svih granatiranja i raketnih napada na Ukrajinu,

- Obnova normalne demokratske uprave na teritoriji Ukrajine,

- Efektivne sigurnosne garancije za Ukrajinu, svakako ne tako slabe kao one iz Budimpešte 1994.,

- Zagarantovana jezička i druga prava, ako za Ruse u Ukrajini, tako i za Ukrajince u Rusiji,

- Mogao bi se razmotriti i ponovni zakup baze ruske Crnomorske flote u Sevastopolju.

I naravno, mirovni sporazum bi morao sadržavati odredbu da Rusija ne može uslovljavati eventualno članstvo Ukrajine u EU i NATO, i da nema nikakvih tajnih sporazuma Zapada i Moskve, na račun Ukrajine.