Marijin dvor između vizije i stagnacije: Hoće li Sarajevo otvoriti vrata WTC-u?

politicki.ba

Ponekad je najbolji način za donošenje odluke postaviti jednostavno pitanje: šta je alternativa?

U ponedjeljak, 27. jula 2026. godine, gradski vijećnici Sarajeva neće odlučivati samo o Regulacionom planu „Kvadrant C – Marijin Dvor“. Pred njima će biti izbor između dvije potpuno različite vizije razvoja glavnog grada Bosne i Hercegovine. 

S jedne strane, produžavanje agonije koja se ogleda u izuzetno zapuštenom prostoru u samom centru grada, bez jasne funkcije i bez razvoja, a, s druge strane, mogućnost da Sarajevo konačno napravi iskorak prema ozbiljnim međunarodnim investicijama i modernom urbanom i svakom drugom razvoju.

Ponekad je najbolji način za donošenje odluke postaviti jednostavno pitanje: šta je alternativa?

Ako Regulacioni plan ne bude usvojen, Kvadrant C neće preko noći postati ljepši, funkcionalniji niti korisniji građanima. Ostat će ono što je već godinama – prostor improvizovanih parkinga, dotrajalih objekata, zapuštenih površina i izgubljenih razvojnih prilika. Takvo stanje nije neutralno. Ono predstavlja nastavak višegodišnje stagnacije jednog od najvrijednijih gradskih prostora u Bosni i Hercegovini.

Ironično je da se upravo oko Kvadranta C vodila vjerovatno najduža i najdetaljnija urbanistička rasprava u Sarajevu. Gotovo deset godina analizirani su prijedlozi, održavane javne rasprave, rješavana imovinsko-pravna pitanja i uvažavane primjedbe stručnih institucija, asocijacija kao i Univerziteta u Sarajevu. Malo koji regulacioni plan prošao je toliko nivoa provjera prije nego što je stigao pred vijećnike.

Za to vrijeme Sarajevo se nije prestalo graditi. Naprotiv.

Ali uglavnom je gradilo stambene komplekse. Dok se svaki detalj Kvadranta C nalazio pod lupom javnosti, u drugim dijelovima grada nicali su objekti koji su dodatno učvrstili model razvoja zasnovan gotovo isključivo na stanogradnji. Poslovni sadržaji pod moćnim međunarodnim brendom, diplomatsko-konzularni objekti, muzeji, obrazovne institucije i sl., koji stvaraju novu ekonomsku, kulturnu, obrazovnu i svaku drugu razvojnu vrijednost, ostali su rijetkost.

Zbog toga rasprava o Kvadrantu C odavno više nije samo urbanističko pitanje. Ona je postala rasprava o tome kakav razvoj Sarajevo želi u narednim decenijama.

Plan predviđa izgradnju poslovnog kompleksa World Trade Center Sarajevo, Ambasade Kraljevine Saudijske Arabije, Muzeja savremene umjetnosti Ars Aevi, uz parkovsko-rekreativno uređenje kompletnog prostora. Posebnu pažnju privlači upravo WTC Sarajevo, investicija čija se vrijednost procjenjuje na oko 250 miliona konvertibilnih maraka. Osim samog objekta, riječ je o projektu koji bi Sarajevo uključio u mrežu World Trade Centera, međunarodno prepoznatljivog poslovnog sistema koji postoji u više od 100 država širom svijeta i u više od 300 ključnih ekonomskih, političkih, kulturnih i trgovinskih metropola.

Za grad koji godinama govori o potrebi privlačenja stranih investicija, teško je ignorisati činjenicu da se upravo ovakvi projekti najčešće navode kao primjer poželjnih ulaganja – ona koja donose poslovne aktivnosti, nova radna mjesta, međunarodne kontakte i dodatni razvoj uslužnog sektora.

Naravno, nijedan projekat nije iznad kritike. Svaka velika investicija mora biti predmet javne rasprave i stručne analize. Međutim, nakon deset godina procedura teško je izbjeći utisak da se u slučaju Kvadranta C više ne vodi rasprava o kvalitetu planskog rješenja koliko o tome treba li uopće dozvoliti razvoj na toj lokaciji.

A upravo tu leži suštinska dilema.

Da li Sarajevo želi ostati grad u kojem se najvrednije lokacije godinama pretvaraju u improvizovane parkinge i zapuštene površine ili grad koji takve prostore pretvara u uređene poslovne cjeline, javne trgove i sadržaje koji stvaraju novu vrijednost?

Protivnici plana imaju pravo iznijeti svoje argumente. Ali jednako tako javnost ima pravo postaviti pitanje šta nude kao alternativu. Ako odgovor nije konkretan razvojni koncept nego samo zadržavanje postojećeg stanja, onda se zapravo ne bira između dva projekta. Bira se između razvoja i stagnacije.

U tom kontekstu često se govori o nastavku Tibra modela razvoja – modela u kojem dominira stanogradnja kao gotovo jedini oblik investicija. Kvadrant C nudi drugačiju logiku: poslovne sadržaje, međunarodnu saradnju, javni prostor za parkove, rekreaciju i kulturno-zabavne sadržaje, kao i investiciju koja bi mogla promijeniti karakter ovog dijela grada.

Na kraju, možda najvažnije pitanje nije da li će Sarajevo dobiti jedan novi superiorni sadržaj.  Mnogo važnije je da li će pokazati da je sposobno urediti prostor koji već decenijama čeka odluku.

Kvadrant C može predstavljati zaokret i u ekonomskom, kulturnom, ali, kroz saradnju sa SAD-om, i u političkom smislu. Može, ako gradski vijećnici žele bolje Sarajevo.

Jer između vizije i stagnacije često ne stoji nedostatak prilika. Stoji samo odluka da li ih želimo iskoristiti.

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.