Američko doba je završeno

Predsjednik Trump nije sam oslabio američke kapacitete. Njegov rat s Iranom, međutim, razotkrio je koliko su se promijenili odnosi na kojima počiva globalna moć i koliko je američka sila u međuvremenu oslabila.

Od britanskog poslijeratnog povlačenja s Bliskog istoka, Sjedinjene Države bile su najvažnija vojna sila u toj nestabilnoj regiji. Carterova administracija je 1980. godine proglasila da će Amerika garantirati nesmetan protok nafte i drugih sirovina iz Perzijskog zaljeva prema ostatku svijeta. Uspjeh Carterove doktrine zavisio je od toga hoće li neprijateljske vlasti, među kojima su tada bili Sovjetski Savez i nova iranska teokratija, vjerovati da Sjedinjene Države mogu i hoće odlučno vojno djelovati protiv svakoga ko se usudi zatvoriti Hormuški moreuz, kroz koji odavno prolazi velik dio svjetske nafte i drugih neophodnih sirovina.

Donedavno je mreža američkih baza oko Irana davala njegovom rukovodstvu dovoljno razloga da strahuje od razornog vojnog odgovora ako pokuša preuzeti kontrolu nad moreuzom. Ipak, režim je opstao i nakon što su Sjedinjene Države i Izrael u svojim napadima uspjeli ubiti najviše iranske zvaničnike. Iranske rakete dugog dometa i dronovi probili su američku protuzračnu odbranu i onesposobili brojne američke objekte. U martu, nepune dvije sedmice od početka borbi, The New York Times identificirao je 17 pogođenih američkih baza, položaja protuzračne odbrane i diplomatskih objekata. Među njima su bila i važna uporišta za američke vojne operacije: sjedište Pete flote u Bahreinu te zračna baza Ali Al Salem i baze Arifjan i Buehring u Kuvajtu.

Posljedice tih gubitaka gotovo su se odmah osjetile u američkim operacijama. Jedan od glavnih razloga zbog kojih Trumpova administracija tokom ljeta nije vojno eskalirala sukob s Iranom, uprkos svim prijetnjama, bio je gubitak baze u Bahreinu, na koju se mornarica desetljećima oslanjala za snabdijevanje brodova na Bliskom istoku. Umjesto toga, logistički lanac američkih pomorskih operacija morao se protegnuti sve do Diega Garcije, otoka pod britanskom kontrolom u Indijskom okeanu, udaljenog više od 3.200 kilometara od Hormuškog moreuza.

Otežano snabdijevanje povećava troškove, smanjuje operativnu efikasnost i dodatno opterećuje vojno osoblje. Poremećaji u logistici doprinijeli su produženom angažmanu nosača aviona USS Abraham Lincoln, što se zatim odrazilo na moral posade. Prema pisanju lista Stars and Stripes, porodice članova posade Lincolna strahovale su da višemjesečni boravak na moru uzrokuje ozbiljne probleme s mentalnim zdravljem.

Baze koje su iranski napadi izbacili iz upotrebe zasad su, a vjerovatno će tako i ostati duže vrijeme, uglavnom napuštene kao mjesta s kojih se izvode operacije, jer prijetnja američkom osoblju i opremi nije prestala. Na nedavnom otvorenom sastanku, izvijestio je Navy Times, jedan pripadnik vojske pitao je admirala Daryla Caudlea mogu li preuzeti lične stvari iz baze u Bahreinu. „Nećemo se tamo vratiti u skorije vrijeme“, odgovorio je Caudle. „Želim biti potpuno iskren u vezi s tim.“

Američki objekti u blizini Irana toliko su ranjivi, a očekivani troškovi popravke toliko veliki da zvaničnici administracije možda uopće neće htjeti da ih obnove, kako je The Washington Post izvijestio prošlog mjeseca. Takvo se stanje može predstaviti kao „prilika kakva se Pentagonu pruža jednom u generaciji da preispita svoje prisustvo“ u Perzijskom zaljevu, kako je to formulirao Post. Ostaje, međutim, činjenica da američka vojska trenutno ne može odbraniti ključne objekte čak ni od tehnološki slabije razvijenog protivnika kakav je Iran.

Slabljenje američke moći pokreće lančane posljedice. Da bi nastavile vojne operacije protiv Irana, Sjedinjene Države morale su iz zapadnog Pacifika povući opremu presudnu za tamošnje zadatke. Trumpova administracija prošlog je mjeseca konačno poslala zamjenu Abrahamu Lincolnu: njegovo mjesto u Arapskom moru preuzeo je USS George Washington, inače stacioniran u Japanu. Njegov redovni zadatak jeste odvraćanje Kine od vojne akcije, a sposobnost tog odvraćanja sada je znatno oslabljena.

Taj očajnički potez pokazuje da američki vojni resursi, koliko god bili veliki u odnosu na resurse većine drugih država, nisu neograničeni. Rat s Iranom iscrpio je zalihe nekih od najvažnijih i najnaprednijih oružja Pentagona. Već krajem aprila i oprezne su analize procjenjivale da su američke zalihe raketa za sistem proturaketne odbrane na velikim visinama THAAD, presretača Patriot i krstarećih raketa Tomahawk pale na opasno nizak nivo. Nestašice su se od tada dodatno produbile.

Sjedinjene Države godinama su se usmjeravale na razvoj takozvanih vrhunskih sistema: tehnološki naprednog oružja koje se proizvodi u malim količinama, uz visoku cijenu po jedinici. Takav pristup dijelom je bio prilagodba „ratu protiv terorizma“ nakon 11. septembra, u kojem su američke snage prvenstveno vodile protupobunjeničke operacije protiv neprijatelja nesposobnih da pokrenu i održavaju ozbiljne napade na američku logistiku. U tim okolnostima Pentagon je razvio širok raspon ubojnih sredstava, ali nije osigurao velike zalihe. Pri sadašnjem tempu proizvodnje, Sjedinjenim Državama trebat će nekoliko godina da ih vrate na nivo na kojem su bile kada je Trump u februaru ušao u rat. Gledano iz današnje perspektive, čak su i te zalihe bile daleko premale da bi Amerika očuvala svoj dugogodišnji globalni položaj u uvjetima prelaska na masovno proizvedene, precizno navođene dronove.

Slabljenje američke industrijske nadmoći stara je priča, ali bez nje se ne može razumjeti kraj američkog doba. Sjedinjene Države nekada su mogle nadmašiti proizvodnju drugih sila oslanjajući se na civilnu industriju. Tokom Drugog svjetskog rata Amerikanci su preusmjerili automobilsku industriju na proizvodnju aviona. Danas je, u odnosu na ostatak svijeta, američka civilna brodogradnja gotovo zanemariva. Kina, poređenja radi, gradi oko 50 posto brodova u svijetu i kontrolira oko 80 posto svjetske proizvodnje dronova. Izgradivši vojsku za pobjedu u kratkom sukobu visokog intenziteta, Sjedinjene Države jednostavno nemaju opremu, zalihe ni odmorne snage potrebne za bilo kakav duži rat s Kinom.

U prošlosti su Sjedinjene Države mogle računati na saveznike da uvećaju njihovu moć. Države koje su s Washingtonom dijelile vrijednosti ili barem interese ustupale su prostor za baze, diplomatski podržavale američke inicijative, razmjenjivale obavještajne podatke te slale vojsku i opremu za operacije pod američkim vodstvom. Tradicionalni saveznici danas raspolažu kapacitetima koji su Americi prijeko potrebni. Japan i Južna Koreja, naprimjer, druga su i treća sila svijeta u brodogradnji.

Američka globalna dominacija ne može opstati bez izvora moći na kojima je izgrađena.

Umjesto da uvidi kako su joj saveznici potrebniji nego ikad, sadašnja američka administracija vlade koje desetljećima slijede američko vodstvo smatra onima koji žive na njen račun, smetnjom, pa i preprekom. Predsjednik Trump nedavno je kritizirao Južnu Koreju i hvalio svoj navodno sjajan odnos sa sjevernokorejskim diktatorom Kim Jong Unom. Pritom zanemaruje da su Južna i Sjeverna Koreja tehnički još u ratu te da Sjeverna Koreja posjeduje nuklearno oružje kojim bi mogla razoriti južnog susjeda, a potencijalno i druge, udaljenije američke saveznike.

U Evropi se američka vlada istovremeno udaljava od dugogodišnjih demokratija i približava ruskoj diktaturi Vladimira Putina. Otkako se vratio u Bijelu kuću, Trump smanjuje američki doprinos evropskoj sigurnosti. Pentagon je ranije ove godine najavio povlačenje 5.000 vojnika iz Njemačke, a administracija je pokrenula preispitivanje rasporeda američkih snaga koje nagovještava dodatna smanjenja. Sjedinjene Države ne kriju da žele sve veći dio odgovornosti za odbranu Evrope prepustiti Evropljanima. Evropski lideri te poteze shvataju ozbiljno i planiraju kako da se manje oslanjaju na Ameriku. Njemačka razmatra mogućnost da pomogne Britaniji u modernizaciji nuklearnog naoružanja kako bi Evropa, u slučaju američkog povlačenja, zadržala sposobnost nuklearnog odvraćanja.

Sjedinjene Države počele su od sebe udaljavati čak i Kanadu. Trump redovno govori o želji da je pripoji kao 51. saveznu državu. Pokrenuo je i trgovinski rat koji će, prema njegovim vlastitim riječima, biti „razoran“ za kanadsku ekonomiju. Amerikanci su sada već dvaput izabrali predsjednika koji otvoreno nastoji tradicionalna savezništva pretvoriti u odnose u kojima dobitak jedne strane podrazumijeva gubitak druge: Sjedinjene Države trebaju preuzimati manje obaveza, a njihovi dosadašnji partneri više. Lideri i birači tih država imaju razloga zaključiti da Amerikanci ne znaju čega se odriču ili da im do toga nije stalo.

Amerikanci odavno uživaju koristi mirne povezanosti s Kanadom. U rat protiv Irana mogli su ući dijelom i zahvaljujući širokoj mreži svojih baza u Evropi. Razgradnja dugogodišnjih savezništava imat će razorne posljedice po američki globalni položaj. Druge države već se prilagođavaju američkim slabostima koje su sada postale vidljive. Pakistan, Turska i Saudijska Arabija, sve dugogodišnji američki partneri, nedavno su potpisali vlastiti odbrambeni pakt. Dok Iran uspostavlja kontrolu nad Hormuškim moreuzom, Oman, na njegovoj suprotnoj obali, postepeno se približava tješnjoj saradnji s Teheranom. I druge zaljevske države traže kontakte s Iranom. Čak i Saudijska Arabija, koja je desetljećima zasnivala sigurnost na ogromnim kupovinama američkog oružja i prisustvu američkih snaga, mora preispitati svoje izbore nakon što je Trump njenom faktičkom vladaru poručio da joj Sjedinjene Države neće pomoći u ratu protiv Huta.

Južna Koreja u međuvremenu poboljšava odnose s Kinom, a evropske države sve ozbiljnije razmišljaju o zajedničkom evropskom odbrambenom savezu. Sve su to jasni znaci da države širom svijeta gube povjerenje u američke sposobnosti, ali i u njene namjere.

Na nesreću Sjedinjenih Država, administracija djeluje odlučnije u prikrivanju problema nego u njihovom rješavanju. Ministarstvo odbrane prisililo je na odlazak ključne članove redakcije lista Stars and Stripes. U sklopu istrage o curenju informacija o nestašicama municije i drugim pitanjima, od pojedinih zaposlenika Pentagona zatraženo je da se podvrgnu poligrafskom testiranju.

Čak i ako se Sjedinjene Države pokušaju vratiti ranijem načinu djelovanja, nedavni događaji upućuju na to da će se njihov globalni domet smanjivati. Teško je predvidjeti kako će se ostatak svijeta prilagoditi toj promjeni. Američko doba ne mora ustupiti mjesto kineskoj dominaciji: Kina ima vlastite probleme, a druge azijske države, poput Indije, rastom stvaraju protutežu njenoj moći. Demokratske države koje ozbiljnije preuzmu brigu o vlastitoj odbrani, umjesto da se oslanjaju na američku zaštitu, mogle bi od toga imati koristi. Svijet bi, međutim, mogao ući i u izrazito haotično razdoblje ratova i nadmetanja.

Sve dosadašnje supersile na kraju su oslabile, a uspon istočne Azije u središte svjetske proizvodnje neminovno je morao smanjiti američki utjecaj. Prijelaz iz jednog globalnog doba u drugo rijetko se jasno vidi dok traje. Kada je Rusija prije četiri i po godine napala Ukrajinu, potencijal masovno proizvedenih dronova još nije bio očigledan. Još u februaru malo bi stručnjaka predvidjelo da će Iran u tolikoj mjeri sputati Sjedinjene Države, globalnog kolosa duže od osamdeset godina. Taj je sukob, međutim, razotkrio da je američko doba završeno. Američka globalna dominacija ne može opstati bez izvora moći na kojima je izgrađena.

(Phillips Payson O’Brien profesor je strateških studija na Univerzitetu St Andrews u Škotskoj. Autor je knjige The Strategists: Churchill, Stalin, Roosevelt, Mussolini, and Hitler—How War Made Them, and How They Made War(Stratezi: Churchill, Staljin, Roosevelt, Mussolini i Hitler — kako ih je rat oblikovao i kako su oni vodili rat).