Dok se građani Sarajeva, Tuzle, Zenice, Kaknja, Travnika, Banje Luke i drugih gradova Bosne i Hercegovine svake zime bore za čist zrak, dio njihovih sugrađana u kućnim pećima i kotlovnicama spaljuje sve što može gorjeti, pišu Vijesti.ba.
Pored uglja i drva, u pojedinim ložištima završavaju plastika, različiti otpad, iskorištena ulja, pa čak i automobilske gume. Dim iz takvih dimnjaka ne završava samo u dvorištu onoga ko loži. Udišu ga komšije, djeca, stariji i svi koji žive u neposrednoj blizini.
Ko nas zagađuje?
Dakle, problem zagađenja zraka u Bosni i Hercegovini nije samo u industriji, termoelektranama i saobraćaju. Jedan njegov značajan dio nalazi se u neposrednoj blizini naših domova, u individualnim ložištima nad kojima nema dovoljno sistemske kontrole.
Sarajevo je posebno ranjivo zbog geografskog položaja i temperaturnih inverzija, koje sprečavaju raspršivanje zagađujućih materija. Međutim, ni drugi gradovi nemaju razloga za optimizam. U zimskim mjesecima dim iz hiljada kućnih dimnjaka postaje svakodnevica, a kvalitet zraka u pojedinim sredinama dostiže vrijednosti koje predstavljaju ozbiljan rizik za zdravlje ljudi.
Prema podacima koji se odnose na Kanton Sarajevo, na njegovom području nalazi se oko 43.000 individualnih ložišta na drvo i ugalj. To je ogroman broj potencijalnih izvora emisija, posebno ako se uzme u obzir da značajan dio tih sistema nije dovoljno efikasan, niti se redovno kontroliše.
Posebno zabrinjava činjenica da se problem često pokušava objasniti isključivo teškom ekonomskom situacijom građana. Nesporno je da postoje porodice koje nemaju mogućnost da sebi priušte kvalitetnije energente ili zamijene stare peći. Njima društvo mora pomoći. Ali socijalna ugroženost ne može biti opravdanje za spaljivanje automobilskih guma, plastike, otpadnih ulja i drugog opasnog materijala.
Prema podacima koji se navode u raspravama o ovom problemu, čak 60 posto osoba koje koriste nedozvoljene materijale za loženje nisu socijalni slučajevi. Ukoliko se taj podatak potvrdi kroz zvaničnu evidenciju, dodatno pokazuje da problem nije samo u siromaštvu nego i u nedostatku odgovornosti, svijesti i straha od sankcija.
Drugim riječima, nije isto kada porodica zbog nedostatka novca koristi nekvalitetan ugalj i kada neko svjesno u peć ubacuje gume, plastiku ili motorno ulje. Prvi problem zahtijeva socijalnu i energetsku pomoć, a drugi kontrolu i kažnjavanje.
Šta rade inspekcije?
Posebno pitanje je šta se dešava kada građani prijave komšiju koji u peći spaljuje otpad. Ko izlazi na teren? Ko utvrđuje šta se nalazi u ložištu? Ko dokazuje prekršaj i ko izriče kaznu?
U Kantonu Sarajevo zabrana spaljivanja otpada i drugih materijala koji nisu namijenjeni za takvu vrstu sagorijevanja već je predviđena interventnim mjerama. Za kontrolu su zadužene nadležne inspekcije. Postoje i kanali za prijavljivanje takvih slučajeva. Međutim, postojanje propisa nije isto što i njihova dosljedna primjena.
Godinama se upozorava na nedovoljnu kontrolu individualnih ložišta, nejasno podijeljene nadležnosti i nedostatak kapaciteta za inspekcijski nadzor. Još početkom 2025. godine upozoravano je da sistem kontrole kućnih ložišta nije dovoljno uređen. U međuvremenu su pokrenute određene aktivnosti, ali i dalje konkretno ne znamo ko će zaista kontrolisati šta se spaljuje u privatnim pećima?
