Mladi ljudi trebaju prestati slušati roditelje i početi graditi državu

Piše: Samir Beharić

Kada je moj prijatelj Darko prije tri godine preselio iz Ugljevika u Sarajevo da radi za jednu međunarodnu organizaciju, planirao je da kupi stan na Grbavici i tu osnuje porodicu. Sa Darkom sam prije mjesec dana razgovarao u svom rodnom gradu Jajcu, gdje je on boravio u posjeti. Ne samo da je odustao od kupovine stana u Sarajevu, već odnedavo razmišlja i o odlasku iz Bosne i Hercegovine. Darkov razlog za odlazak iz BiH nije novac, već učestali pozivi političara na rat. Kad je u pitanju zveckanje oružjem, mladi ljudi reaguju slično stranim investicijama: odlaze iz zemlje.

Nadajući se da Darka neće otjerati ratnohuškačka retorika, Josipa iz Širokog Brijega je već otjerao nepotizam u Mostaru, a Amara iz Bosanske Krupe korupcija u Bihaću. „Odliv mozgova“ iz Bosne i Hercegovine smo normalizovali do opasnih razmjera, a zapravo su mladi visokoobrazovani ljudi najvrijedniji resurs svake države. Rješenje treba tražiti u lustraciji političkih kadrova ogrezlih u kriminalnim aferama i kreiranju politika koje će privući mlade ljude iz inostranstva i pospiješiti „cirkulaciju mozgova“.

Diploma stranog univerziteta kao teret

Tipična bosanskohercegovačka porodica svoju djecu danas odgaja na principima socijalističke zaostavštine još uvijek prisutne kod njihovih roditelja. Slijedeći taj odgojni obrazac, roditelji svojoj djeci još od malih nogu preporučuju da šute, da se ne bune i da budu „fini“. Drugim riječima, da budu beskičmenjaci. Osim toga, dobronamjerno im poručuju da budu odlični đaci, uzmu diplomu i zaposle se u državnoj firmi. U bivšoj Jugoslaviji je to možda i bio recept za uspjeh, dok danas toj formuli nedostaje posljednja karika, a to je prilika za posao.

Prosječnog bosanskohercegovačkog diplomca ne čeka svijetla budućnost. Nakon što završe fakultet, mladi se u potrazi za prvim zaposlenjem nerijetko susreću sa mitom, korupcijom i nepotizmom. Za dolazak do posla u državnom sektoru – koji je najveći poslodavac - često je dovoljno biti mediokritet sa članstvom u političkoj stranci.

Zvuči paradoksalno, ali diploma bilo kojeg stranog univerziteta nekad predstavljala opterećenje, a ne prednost kod potrage za poslom u državnim institucijama.

Ilustracije radi, diplomci DIF-a ili Univerziteta u Travniku imaju jaču alumni mrežu u pojedinim državnim, entitetskim ili kantonalnim institucijama nego, naprimjer, svršenici Univerziteta u Beču. To najbolje mlade ljude među nama, koji imaju potencijal biti glavna pokretačka snaga društva, tjera iz zemlje, a one koji ovu situaciju promatraju sa nekog stranog univerziteta motiviše da u Bosnu i Hercegovinu vrate samo kao turisti.

Međutim, takvih „turista“ nije malo, a isuviše lahko smo ih se odrekli.

Znanje opasno po fotelju

Podaci koje sam prije nepunih godinu dana prikupio sa kolegama iz Western Balkans Alumni Association, ukazuju na to da najmanje 6.400 bh. državljana trenutno studira u više od 30 zemalja svijeta.

Od ovog broja, na univerzitetima u Austriji, Sloveniji i Njemačkoj studira čak 80 posto njih.

Bosna i Hercegovina ne samo da nema nikakvu strategiju kako u zemlju vratiti mlade ljude koji se školuju o tuđem trošku, već naše institucije uopće ne znaju koliko naših državljana studira van zemlje.

Kompletne podatke o broju i profilu naših studenata u inostranstvu smo proslijedili nadležnim ministarstvima na državnom i entitetskom nivou, ali plan šta će institucije uradti sa spiskovima studenata nikad nismo dobili. Radi se o mladim ljudima koji studiraju sve - od međunarodnih odnosa, preko medicinske genetike, do raketnog inžinjeringa na međunarodnim visokoškolskim institucijama čiji je kvalitet neuporedivo bolji od bilo kojeg domaćeg univerziteta.

Znanje, iskustvo i kontakti tih mladih ljudi bi mogli itekako pomoći domaćoj privredi, obrazovnom sektoru ili reputaciji Bosne i Hercegovine u svijetu.

U anketi koju smo proveli među ovim studentima, ogromna većina ispitanika je navela da su u inostranstvo otišli s motivacijom da svoje znanje iskoriste nazad u Bosni i Hercegovini.