Izrael pred izborima: Netanyahu više nije jedini koji može sastaviti većinu

Izrael ulazi u završnu fazu priprema za parlamentarne izbore koji bi mogli odrediti ne samo političku budućnost premijera Benjamina Netanyahua nego i pravac zemlje nakon rata u Gazi, sukoba s Iranom i dubokih unutrašnjih podjela koje su obilježile posljednjih nekoliko godina.

Redovni izbori za 26. saziv Knesseta trebali bi biti održani 27. oktobra 2026. godine, ukoliko parlament prije toga ne bude raspušten i izbori raspisani ranije. Izraelci biraju svih 120 zastupnika proporcionalnim sistemom, a za formiranje stabilne vlade potrebno je najmanje 61 mjesto.

Upravo broj 61 predstavlja centralni problem izraelske politike.

Najnovija istraživanja ne pokazuju samo odnos snaga između pojedinačnih stranaka. Mnogo važnije pitanje jeste mogu li stranke koje pripadaju istom političkom bloku zajedno doći do većine. Izraelski izbori posljednjih godina više puta su pokazali da stranka s najvećim brojem mandata ne mora automatski dobiti premijera.

Netanyahuov Likud i dalje je jedna od dvije ključne političke snage, ali se politička scena promijenila povratkom bivšeg premijera Naftalija Bennetta, koji pokušava izgraditi alternativu sadašnjoj vlasti.

Bennett je posebno opasan konkurent Netanyahuu zato što ne dolazi s izraelske ljevice. Riječ je o političaru desnice koji je ranije bio Netanyahuov saveznik, ministar u njegovim vladama, a zatim i čovjek koji ga je 2021. godine izbacio iz premijerskog kabineta formiranjem izrazito široke koalicije.

Ta činjenica čini buduću koalicijsku matematiku mnogo komplikovanijom od jednostavne podjele na Netanyahuovu desnicu i opoziciju.

Netanyahu trenutno može računati prije svega na tradicionalni blok koji čine Likud, ultraortodoksne stranke Shas i Ujedinjeni judaizam Tore te krajnje desne stranke. Njegov problem je što takav blok mora doći do 61 mandata praktično vlastitim snagama.

Prostor za pronalaženje novih partnera izvan tog kruga znatno mu je uži nego ranije.

Na drugoj strani nalazi se politički mnogo heterogeniji anti-Netanyahu blok. U njemu se nalaze stranke centra i ljevice, ali i političari desnice koji odbijaju ponovo ući u vladu s Netanyahuom.

Bennett upravo tu pokušava pronaći put prema vlasti.

Njegova potencijalna prednost jeste mogućnost privlačenja birača desnog centra koji nisu spremni glasati za tradicionalnu opoziciju, ali istovremeno žele kraj Netanyahuove vlasti. Njegova slabost je činjenica da bi nakon izbora morao spojiti stranke čiji se stavovi o Palestincima, Gazi, naseljima na okupiranoj Zapadnoj obali, odnosu države i religije i pravosudnoj reformi značajno razlikuju.

Drugim riječima, Bennett može imati širi izbor potencijalnih partnera, ali bi njihovo držanje u jednoj vladi bilo znatno komplikovanije.

Još jedan važan akter je Avigdor Lieberman i njegova stranka Yisrael Beiteinu. Lieberman pripada izraelskoj nacionalističkoj desnici, ali je već godinama jedan od Netanyahuovih najžešćih protivnika. Njegovi mandati mogli bi biti izuzetno važni za formiranje vlade koja ne bi uključivala sadašnjeg premijera.

Slična situacija postoji s drugim strankama desnog centra koje Netanyahu ne može automatski računati kao dio svog bloka.

Zbog toga bi se nakon izbora mogla pojaviti situacija u kojoj desnica kao cjelina ima uvjerljivu većinu u Knessetu, ali Netanyahu nema 61 zastupnika spremnog da njega podrži za premijera.

Poseban problem za Netanyahuovu koaliciju predstavlja pitanje vojne službe ultraortodoksnih Jevreja.

Spor oko njihovog oslobađanja od služenja vojske prerastao je u jedno od najtežih unutrašnjih pitanja sadašnje vlade. Ultraortodoksne stranke traže zakonsku zaštitu širokog izuzeća svojih birača od vojne obaveze, dok je nakon rata i ogromnog opterećenja izraelske vojske otpor takvom sistemu znatno povećan među drugim dijelovima stanovništva.

Netanyahu pritom ne može jednostavno odbaciti ultraortodoksne partnere. Bez Shasa i Ujedinjenog judaizma Tore njegov tradicionalni put do 61 mandata postaje izuzetno težak.

Na krajnjoj desnici nalaze se političke snage povezane s Bezalelom Smotrichem i Itamarom Ben-Gvirom. Njihova izborna sudbina također može dramatično promijeniti ukupni rezultat.

Izraelski izborni prag iznosi 3,25 posto. Ako neka od stranaka Netanyahuovog bloka ostane neposredno ispod njega, desetine hiljada glasova mogu praktično ostati bez predstavnika u Knessetu. U tijesnoj izbornoj utrci to može biti razlika između vlasti i opozicije.

Zbog toga nije dovoljno pratiti koliko mandata ankete daju Likudu ili Bennettovoj stranci. Jednako je važno pratiti koje manje stranke prelaze izborni prag.

Tu se pojavljuje još jedna velika nepoznanica – arapske stranke.

Arapski građani Izraela čine približno petinu stanovništva, ali njihove političke stranke tradicionalno imaju ograničenu ulogu u formiranju izraelskih vlada. Presedan je napravljen 2021. godine, kada je arapska islamistička stranka Ra'am Mansoura Abbasa podržala Bennettovu i Lapidovu koaliciju i postala prva nezavisna arapska stranka koja je formalno učestvovala u jednoj izraelskoj vladajućoj koaliciji.

Zbog toga će rezultat Ra'ama, Hadash-Ta'ala i drugih arapskih lista biti izuzetno važan.

Čak i ako arapske stranke ne uđu u buduću vladu, broj njihovih mandata direktno utiče na broj zastupnika koji ostaje Netanyahuovom i njegovom suparničkom bloku.

Moguća je, prema tome, situacija u kojoj Netanyahuovi protivnici nemaju klasičnu većinu od 61 zastupnika među cionističkim strankama, ali Netanyahu također nema većinu za formiranje vlade.

Izrael je takvu blokadu već vidio. Zemlja je između aprila 2019. i novembra 2022. održala čak pet parlamentarnih izbora jer nijedan politički blok nije uspijevao dugoročno riješiti problem većine.

Još jedna važna nepoznanica jeste Benny Gantz. Nekadašnji načelnik Generalštaba izraelske vojske godinama je bio jedan od glavnih Netanyahuovih konkurenata, ali se njegov politički položaj mijenjao tokom i nakon rata. Broj mandata koje osvoje stranke centra može biti presudan upravo zato što se poslije izbora mogu naći između Bennettove desnice i stranaka lijevog centra.

Yair Lapid i njegov Yesh Atid također ostaju važan dio anti-Netanyahu prostora. Lapid je već bio premijer i jedan od arhitekata koalicije koja je 2021. uklonila Netanyahua s vlasti.

Međutim, Bennett sada ima jednu prednost koju Lapid nema: može pokušati direktno uzeti glasove biračima Likuda i drugim desnim biračima koji žele promjenu premijera, ali ne žele glasati za centar ili ljevicu.

Zato će jedno od najvažnijih pitanja izbora biti koliko će glasova unutar same izraelske desnice Netanyahu izgubiti prema Bennettu i drugim protivnicima.

Netanyahu, s druge strane, ulazi u izbore s političkom infrastrukturom kakvu nema nijedan njegov protivnik. Likud ima veliku i discipliniranu bazu, Netanyahu dominira strankom i već je pokazao sposobnost političkog preživljavanja nakon situacija u kojima su ga protivnici proglašavali završenim.

Njegova kampanja može se očekivano zasnivati na sigurnosti, Iranu, vojnoj snazi Izraela i tvrdnji da upravo on ima iskustvo potrebno za vođenje zemlje u nestabilnom regionalnom okruženju.

Opozicija će pokušati izbore pretvoriti u referendum o Netanyahuovom vođenju države, odgovornosti za sigurnosne propuste, ratu, taocima, ekonomskim posljedicama sukoba, podjelama u društvu i njegovom savezništvu s ultraortodoksnim i krajnje desnim strankama.

Zbog toga pitanje ko će formirati novu izraelsku vladu trenutno nema odgovor koji se može izvesti samo iz toga ko vodi u anketama.

Postoje najmanje tri realne postizborne situacije: Netanyahuov tradicionalni blok može osvojiti najmanje 61 mandat i omogućiti mu nastavak vlasti; Bennett i druge Netanyahuove protivničke stranke mogu sastaviti veoma široku koaliciju koja bi uključivala desnicu i centar; ili oba bloka mogu ostati bez 61 zastupnika, nakon čega bi Izrael ponovo ušao u dugu koalicijsku krizu i pregovore u kojima bi nekoliko manjih stranaka odlučivalo ko može sastaviti vladu.

Upravo zato će posljednje sedmice kampanje biti važne ne samo zbog odnosa Likuda i Bennettove stranke nego i zbog stranaka koje se kreću oko izbornog praga. Nekoliko mandata Shasa, Ujedinjenog judaizma Tore, krajnje desnice ili arapskih stranaka može potpuno promijeniti postizbornu računicu.

Nakon objavljivanja konačnih rezultata, predsjednik Izraela obavlja konsultacije sa strankama zastupljenim u Knessetu i mandat za sastavljanje vlade povjerava zastupniku za kojeg procijeni da ima najveće izglede da formira kabinet.

To ne mora biti lider stranke koja je osvojila najviše glasova.

U izraelskom sistemu zato najvažnije pitanje 28. oktobra neće nužno biti ko je osvojio prvo mjesto, nego ko može predsjedniku pokazati da iza sebe ima dovoljno zastupnika da dođe do broja 61.