Nastavlja se utrka u naoružanju između Hrvatske i Srbije, ili bolje rečeno javna priča koja iz određenih razloga potencira navodnu utrku te vrste. O čemu se tačno radi?
Srbija je nedavno značajno povećala svoj vojni budžet, za više od 40 posto, piše Deutsche Welle.
Hrvatska su godišnja izdvajanja sve do 2018. bila veća od onih u Srbiji, ali tad se odnos preokrenuo. Pritom valja imati na umu ne samo činjenicu da su to dvije susjedne zemlje koje su prije četvrt stoljeća i međusobno ratovale.
Povrh svega, Hrvatska je danas članica NATO-a, dok Srbija na vanjskopolitičkom planu, pa i vojnom, blisko surađuje s Rusijom, kao i Kinom. Bez obzira na pregovore s EU o učlanjenju, ili baš s obzirom na to. No pitanje je kako u tom kontekstu funkcionira ogled između opremljenosti dviju vojski i sam politički odnos dviju zemalja koje ih financiraju.
Oružane snage kao prekarijat
„Takozvani balans u naoružanju je kriva postavka ako se želi razmišljati o cilju eliminacije mogućih vojnih sukoba između Hrvatske i Srbije“, drži Ozren Žunec, sociolog vojske i rata te stručnjak za pitanja sigurnosti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
„Jer, količina ili omjer naoružanja ne bi spriječio sukob, ako bi za njega bilo razloga“, nastavlja on. Tada bi presudna bila kombinacija nekih drugih faktora, dok balans ili debalans ne garantira nikakav ishod."
Žunec pritom napominje da je dokaz tome i činjenica iz navedenog posljednjeg rata – Hrvatska je u njemu pobijedila iako je naoružanjem bila, naročito u počecima vojnih sukoba, nemjerljivo inferiornija.
„Samo održavanje stalne napetosti, pa i kroz tematiziranje naoružavanja, u svakom slučaju uvijek odgovara izvjesnim političkim snagama.
No mislim da ovdje treba uočiti važniji moment: hrvatske oružane snage su i dalje u svojevrsnom prekarnom stanju. U patroli po Jadranu, zbog izbjeglica, u sastavu ratno-mornaričkog kontigenta je tako bio angažiran i jedan civilni brod koji inače služi za hidrografska istraživanja. One izrazitije tehničke vojne grane poput vazduhoplovstva i mornarice, u Hrvatskoj su beskrajno zapuštene“, rekao nam je Ozren Žunec.
Pacifizma još nema na vidiku
Na tom tragu može se dakle govoriti i o potrebi za marketingom radi vojno-sektorskoga permanentnog podsjećanja šire političke i opće javnosti na objektivno manjkavu opremljenost oružanih snaga. Kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji.
Nekakav drugi pristup odnosima dviju zemalja po tom pitanju, npr. pacifistički, očito još uvijek nije došao na red.
„Iz pozicije same vojske logično je onda da ministri obrane kamče dodatne finansije na razne načine, pa i stvaranjem dojma o ugroženosti iz smjera susjedne države.
Ipak, u potpunijoj arhitekturi sigurnosti Republike Hrvatske, definitivno je važnija činjenica da smo sad članica NATO-a. To je ovdje jače nego što bi nam bila i nabavka nuklearne bombe, da malo iskarikiram“, kaže Žunec.
Po njegovim riječima, danas su pozicije izmijenjene i na druge načine, u usporedbi s onima koje su bile na snazi u vrijeme razlaza Hrvatske i Srbije iz zajedničke SFR Jugoslavije:
„Jasno je da u ovoj priči i vojna industrija nalazi svoj tržišni interes. No ona je nekoć također bila državna, kao i u Austro-Ugarskoj, dok je u međuvremenu postala izrazito privatna. Sad više ne generira vrijednost u BDP-u, nego vuče naplatu iz državnog budžeta, što ne treba smetnuti s uma."
Karikaturalna kopija globalnih zbivanja
S druge strane, bivši političar i diplomat Božo Kovačević ukazuje na globalni porast izdvajanja za vojne potrebe, čak i u protekloj godini ekonomske krize izazvane pandemijom koronavirusa. Ovaj predavač na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu nalazi uzrok tome prvenstveno u rastu napetosti između npr. NATO-a i Rusije, ili Amerike i Kine:
„Imajući to u vidu, ovo što se zbiva – i to kako se tumači – u naoružavanju Hrvatske i Srbije, kopija je tih zbivanja u malom. Karikaturalna kopija, ali svakako ne izraz realnih potreba u zaštiti od prijetnji.“
„Uslijed toga događa se i tzv. sigurnosna dilema. Svaka strana koristi svako naoružavanje one druge kao povod za nastavak vlastitog naoružavanja. Hrvatska pritom jednostrano i usko tumači obaveze prema standardima NATO-pakta, premda bi umjesto kupnje zastarjelih vojnih aviona mogla ulagati u moderne sisteme protivvazdušne odbrane.
Srbija pak želi biti vjerna svojoj tradiciji balkanske sile, usput koketira s nekim elementima politike nesvrstanosti, ali dugoročno će se ipak morati direktnije opredijeliti", izjavio je Kovačević za DW.
Interesi velikih sila na Balkanu
On ujedno procjenjuje da Hrvatskoj danas ne prijeti nikakva vojna opasnost iz Srbije.
Njoj bi na kraju krajeva bilo i krajnje neracionalno napasti jednu članicu NATO-a.
Hrvatska također ne iskazuje nikakve slične nakane u suprotnom smjeru.
„No u igri su s obje strane i stanovite militarističke strasti ponekih skupina“, dodaje Božo Kovačević, „uz interese velikih sila koji se odmjeravaju i na Balkanu, pa se sve to ispoljava i na pokušajima osnaživanja pozicija različitih političkih struja na unutarnjem planu. A neka ravnoteža tih interesa poremećena je i strateškom nedorečenošću EU-a, kao i višegodišnjom nezainteresiranošću administracije Donalda Trumpa za stanje u ovoj regiji."
Ovaj naš sugovornik stoga drži da Hrvatskoj i Srbiji ne prijete suštinski unutarnje političke struje ovog ili onog tipa, koliko eventualni stres u odnosima globalnih sila. One bi navodno mogle u nekom kritičnom času i lošoj konstelaciji iskoristiti potencijal za vođenje malih, „zamjenskih" ratova u pojedinim trusnim regijama.
Kovačević upozorava da, u slučaju slabosti lokalnih politika i podlijeganja militantnim rješenjima, što uvijek neko sugerira, takav scenarij niti u dogledno vrijeme nije posve nemoguć. A bilo bi krajnje tragično da političari iz Hrvatske i Srbije nakon svega dopuste da se i na zapadnom Balkanu dogodi nešto poput onoga što je u novije doba zadesilo npr. jednu Ukrajinu.
