Od početka rata u Ukrajini 2022. godine, Rusija na Balkanu nema moć i uticaj kakav je imala. Na Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Srbiju, na primjer, mnogo više utiču neke druge zemlje. Ovako za Vijesti.ba ono što se naziva ruskim malignim uticajem komentariše dugogodišnji dopisnik Komersanta sa Balkana, geostrateški analitičar i novinar Genadij Viktorovič Sisojev.
Prema njegovim riječima, Rusija je većinu svojih resursa, snage i moći usmjerila na svoje ključno strateško pitanje, a to je Ukrajina. Sisojev podsjeća da je jedna od vodećih think-tank organizacija, Savjet za međunarodne odnose na čijem je čelu nekadašnji šef ruske diplomatije Igor Ivanov, objavila analizu u kojoj potvrđuje da je uticaj Rusije na Balkanu precijenjen.
“Više puta sam sa razgovarao sa Igorom Ivanovom, ruskim diplomatom koji je 6. oktobra 2000. godine, sprovodeći politiku svoje Vlade, stigao u Beograd kako bi Slobodana Miloševića ubijedio da prizna rezultate predsjedničkih izbora i preda vlast DOS-u. Takođe, kao ministar vanjskih poslova, Ivanov je, tokom NATO intervencije na SR Jugoslaviju marta 1999. godine, odgovarajući na pritiske dijela deputata da Rusija stane u odbranu SRJ, u Dumi kazao da se Moskva neće miješati i da je za vojnu intervenciju Alijanse djelimično odgovoran sam Slobodan Milošević. Ivanov je tada podsjetio da je u septembru 1998. godine, tajno i bez znanja Rusije, Milošević potpisao dva sporazuma sa NATO, koja nije poštovao. To je bio formalni povod bombardovanja SRJ“, kaže Sisojev.
Te 1999. predsjednik Rusije bio je Boris Jeljcin; naredne - Vladimir Putin. Predsjednik Putin iz 2000. gdodine nije Putin iz 2016. ili ovaj danas.
SISOJEV: Naravno da nije. Prema nezvaničnim informacijama, Putin je 2001. godine čak razmišljao o članstvu Rusije u NATO… No, da se vratimo Vašem pitanju! Izvještaj Savjeta za međunarodne odnose potvrđuje da Rusija nema kapacitet da istovremeno ostvaruje svoje zacrtane ciljeve u Ukrajini i da kontroliše političke prilike na Balkanu. Pritom, Savjet za međunarodnu saradnju ne analizira ruski uticaj samo u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Srbiji, nego u cijelom regionu, tvrdeći da Rusija svoj uticaj dominantno pokušava da ostvari pomoću lokalnih političara, onih za koje se zna da su naklonjeni Moskvi.
Je li državna Crkva Srbije ključna poluga ruskog uticaja na Balkanu? Nedavno je patrijarh Porfirije, tokom susreta sa predsjednikom Putinom, kazao da bi volio ako bi „srpski svet“ postao dio „ruskog sveta“.
SISOJEV: Nema sumnje da je Srpska pravoslavna crkva (SPC) važan akter realizacije ruskih interesa na Balkanu. Ipak, ona nije i jedini ruski igrač u regionu.
U aprilu ove godine, tokom posjete Moskvi, patrijarh Porfirije i vladika Irinej Bulović sastali su se sa predsjednikom Putinom, potvrdivši ono što je za Kremlj u tom trenutku bilo veoma važno: da će Aleksandar Vučić 9. maja u Moskvi prisustvovati obilježavanju Dana pobjede nad fašizmom. Šest mjeseci ranije, Vučić je bio pozvan na tu državnu proslavu; Kremlj mu nikada ne bi oprostio da je i taj poziv odbio. Tim prije što je, godinu ranije, predsjednik Putin Vučića javno pozvao da dođe u Kazan, na samit BRICKS-a, što je, zbog „ranije preuzetih obaveza“, odbijeno. Kako bi izbjegao sličan izgovor, Putin je poziv ovoga puta uputio ne preko Aleksandra Vulina, nego preko Srpske pravoslavne crkve.
Vučićevim prisustvom na Crvenom trgu potvrđena je uloga i uticaj SPC na unutrašnju politiku Srbije, ali i važnost koju ta institucija uživa u Moskvi.
Zašto je predsjedniku Srbije bilo važno da se, usprkos oštrim upozorenjima Evropske unije, 9. maja pojavi u Moskvi?
SISOJEV: Vučić je birao između „dva zla“ i, slijedeći svoje političke interese, izabrao ono manje. Tačno je da je EU više puta Vučića upozoravala da bi njegova posjeta Putinu mogla imati ozbiljne posljedice; istovremeno, Vučić je znao da bi novo odbijanje poziva bio šamar Moskvi.
Mislim da se Vučićeva procjena pokazala ispravnom.
Zašto?
SISOJEV: Zato što je Vučić znao da će, bez obzira na „oštra upozorenja“ Brisela, proći bez ozbiljnijih posljedica. Mjesec nakon Vučićevog „prekršaja“, EU je Srbiji uplatila prvu tranšu iz plana za razvoj regiona, i to u iznosu od pedeset miliona eura. Brisel je ponovo nagradio Vučića i Beograd.
Nezvanično, evropski političari izbjegavaju javne susrete sa predsjednikom Srbije. I predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen demantovala je nedavno predsjednika Vučića i njihov susret na međunarodnom forumu nazvala usputnim. Zar to nije svojevrsna kazna?
SISOJEV: Da, istina. Međutim, ovo što navodite bila je jedina negativna reakcija EU na Vučićevu posjetu Moskvi. Evropska unija toleriše Vučića i još ga neće „pustiti niz vodu“, plašeći se da bi u tom slučaju Srbija mogla uletjeti u otvoreni zagrljaj Rusije.
Sa druge strane, poznato je da je Vučić namjeravao da se nametne kao posrednik u dijalogu SAD i Rusije, te da je više puta pozvao predsjednike Donalda Trumpa i Vladimira Putina da se sastanu i razgovaraju u Beogradu. Da je uspio da dobije status posrednika, Vučićeva pozicija bi, i u Srbiji i na međunarodnom planu, bila neuporedivo bolja i stabilnija.
Je li ta ideja definitivno propala nakon neuspjelog pokušaja predsjednika Vučića da, tokom nedavnog boravka u SAD, na lažno ime uđe na proslavu Republikanske stranke?
SISOJEV: Iako je, uoči odlaska u SAD, Vučić najavio susret sa predsjednikom Trampom, njegova misija na Floridi prerasla je u svojevrsni politički skandal. Posrednička epizoda neslavno je završena.
Srpska opozicija tvrdi da status predsjednika Vučića, sudeći bar po načinu na koji je u Moskvi dočekan 9. maja, i nije naročito zavidan. Imaju li pravo?
SISOJEV: Imaju. Bez obzira na izvještaje njegovih medija, Vučić je u Moskvi bio tretiran prilično nisko.
„Ipak ste uspjeli da dođete“, kazao mu je predsjednik Putin.
Nije mu, dakle, rekao - drago mi je da ste došli, dragi prijatelju, ili nešto slično; samo je konstatovao da je Vučić, putujući preko Bakuua, najzad uspio da stigne u Rusiju.
Drugo, tokom prijema koji je priredio predsjednik Putin, ali i tokom same parade, Vučić nije dobio mjesto koje bi se moglo nazvati počasnim. Što je dokaz da je Vučićeva politika „hoću-neću“ bila sankcionisana od strane njegovog ruskog domaćina. Iako se Rusija tome nije javno protivila, Putin očito nije zaboravio Vučićevu dugogodišnju politiku „sjedenja na dvije stolice“.
Znači li to da Kremlj i dalje ne vjeruje predsjedniku Vučiću, da ga ne smatra pouzdanim partnerom.
SISOJEV: Znači. Svega de dvadesetak dana nakon Vučićevog povratka iz Moskve, ruska spoljna obavještajna služba objavila je oštro saopštenje – rekao bih bez presedana - u kojem predsjednika Srbije kritikuje zbog prodaje oružja Ukrajini. Iako ta trgovina nije bila direktna, nego je obavljena preko posrednika, kvalifikovana je kao „zabijanje noža uleđa Rusiji“.
Aleksandr Dugin kaže da Srbija više ne želi predsjednika Vučića. U čije ime Dugin govori?
SISOJEV: Mediji u regionu Dugina nazivaju glavnim ideologom Kremlja, što on svakako nije, ali jeste veoma blizak ruskoj vladajućoj strukturi. Pored toga, iako se Duginovi stavovi uvijek nužno ne poklapaju sa stavovima kremaljskog rukovodstva, siguran sam da on nikada ne bi ovako nešto rekao bez njihove barem prećutne saglasnosti. Treće, Dugin je navedenu izjavu dao ruskoj državnoj agenciji, koja to ne bi objavila bez odobrenja zvanične Moskve. U tom smislu, Duginova poruka može se tumačiti kao indirektan, prikriven stav koji nije daleko od stava Kremlja.
