Nadali su se da će Zagreb u novim okolnostima, u kojim je Dom naroda FBiH postao sigurno utočište kapaciteta i moći hrvatske politike koju nikakva ambicija bošnjačke politike ne može narušiti.
Kada su lideri Trojke mjesecima prije nego što će visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuti izmjene Ustava Federacije BiH, koje su trajno promijenile balans moći u našoj zemlji na štetu Sarajeva, a u korist srpskohrvatskog bloka i njegovih regionalnih sponzora, odlučili da učestvuju u pripremi terena da takav potez ne izazove potpuni revolt bošnjačke javnosti, očekivali su da će ambicije i apetiti Zagreba konačno biti zadovoljeni, piše Istraga.ba.
Nadali su se da će Zagreb u novim okolnostima, u kojim je Dom naroda FBiH postao sigurno utočište kapaciteta i moći hrvatske politike koju nikakva ambicija bošnjačke politike ne može narušiti, odbaciti pristup stalnog sabotiranja pozicije Sarajeva kroz zaštitu rušilačke politike Milorada Dodika u Briselu, predstavljanje bošnjačke politike islamističkom u zapadnim centrima moći, gotovo slijepu podršku svakom zahtjevu lidera HDZ-a Dragana Čovića i širom otvoriti evropski put Bosne i Hercegovine.
Smatrali su da će to biti dovoljna koncesija i vjerovatno presudni korak da naprave vidljiv iskorak za zemlju na njenom evropskom putu koji će biti u toj mjeri opipljiv da će potisnuti svaku potencijalnu kritiku nekad otvorenog, a nekad prikrivenog, učestvovanja u procesu koji je doveo do Schmidtove odluke u izbornoj noći.
Procijenili su da je bošnjačka javnost prezasićena stalnim diskusijama o nedovoljno razumljivom pitanju odnosa moći u Domu naroda FBiH te da će uz dvostruku podršku, OHR-a i Zagreba, posljedično Brisela i Vašingtona, to biti odličan temelj da njihovo preuzimanje vlasti i mandat, neće biti percipirani samo ličnim ambicijama, već vidljivim rezultatom koji će stajati izvan obećanja o boljim vremenima koja su tu, nadohvat ruke, ali nikada ne stignu.
Njihovu vjeru u uspjeh nije narušilo ni to što je visoki predstavnik morao u aprilu 2023. godine supstituirati potpis potpredsjednika FBiH Refika Lende da bi postali dio vlasti, praktično rušeći odredbe Ustava koje je nekoliko mjeseci ranije i nametnuo. Iako nije narušio vjeru u uspjeh, zbog svega gore navedenog, razotkrio je, makar onima koji to nisu inicijalno razumjeli, ulogu Trojke u procesu koji je doveo do izmjena Ustava FBiH u oktobru 2022. godine.
Trojki je vlast bila obećana.
Možda bi takav politički suicidalan potez imao smisla da je Zagreb ispunio nadanja Trojke, ali nije. Nastavio je nesmanjenim intenzitetom vršiti pritisak na Sarajevo.
Premijer Hrvatske Andrej Plenković nastavio je podržavati lidera HDZ-a Dragana Čovića da se “završi” i pitanje izbora članova Predsjedništva BiH na način da se izbor učini etničkim.
Poruke iz Zagreba su bile nedvosmislene. Domogoj Knežević, savjetnik šefa hrvatske diplomatije Gordana Grlić Radmana, poručio je u novembru 2023. godine da “nema evropskog puta” BiH dok se ne riješi “legitimno predstavljanje Hrvata”, dok je predsjednik hrvatskog Sabora Gordan Jandroković godinu dana kasnije kazao kako “vjeruje da će koncept tri konstitutivna naroda na kraju prevladati jer inače neće biti ni BiH”.
Istovremeno, hrvatska politika je nastavila otvorenu saradnju sa vlastima Rs uprkos tome što je Narodna skupština nastavila donositi zakone kojima je zabranila provođenje odluka Ustavnog suda BiH i odluka visokog predstavnika, a što je iniciralo odluku Schmidta da u julu 2023. godine izmjeni Krivični zakon BiH kojim je proglasio krivičnim djelom neizvršavanje odluka visokih predstavnika.
Evropski zakoni koji su donošeni ili najavljivani služili su kao HDZ-ov i SNSD-ov mamac da Trojka ne samo otvori pitanje izbora članova Predsjedništva nego i pitanje izbora sudija Ustavnog suda BiH, a što je spriječeno američkom intervencijom nakon sporazuma u Bakincima 2024. godine. Trojki je očajnički trebao rezultat, koji nije stigao, jer je čak i za Amerikance bilo previše da se igraju sa prohodnošću odluka u Ustavnom sudu BiH.
Nakon toga, pritisak na institucije Bosne i Hercegovine, posljedično i Trojku, nastavljen je nesmanjenom žestinom, a pojačan je dolaskom Donalda Trumpa na mjesto predsjednika SAD-a što je Dodik prepoznao kao priliku da se upusti u do tada neviđen napad na institucije Bosne i Hercegovine.
Mogućnost izbijanja sukoba nije umanjila podršku Hrvatske Miloradu Dodiku, koja je koristeći vlastite diplomatske kapacitete štitila njegovu poziciju u Briselu, dok je Čović istovremeno sprečavao, kako njegovo hapšenje, tako i izbacivanje kadrova SNSD-a iz Vijeća ministara. U tom trenutku vidljivi oslonac Trojke bio je Schmidt koji je želio pad Dodika, ali uz oslonac na Trojku, a uz zaštitu koju je Dodik uživao od Čovića, rezultat je bio očekivan, remi. Dodik koji kontroliše sve političke procese u Rs-u, sa otvorenim vratima u Vašingtonu i Moskvi, ali bez zvanične funkcije.
Krizu je pratila do sada nezabilježena satanizacija Sarajeva u međunarodnim krugovima, sinhronizovana između Zagreba i Banje Luke koja traje i danas. Forto, Nikšić i Konaković indirektno su proglašeni islamistima koji progone hrišćansku manjinu. Takve poruke slao je hrvatski lobista Max Primorac na najbitnijim mjestima u Vašingtonu.
Rezultat ovih procesa je zamrzavanje evropskog puta u koji praktično niko više ne vjeruj. Uprkos brojnim iskušenjima i pritiscima koji su ga praktično samo ojačali, svjedočimo nikad stabilnijem odnosu lidera HDZ-a i SNSD-a, uz ništa manje agresivan pristup Hrvatske prema Sarajevu.
Istina, oslabljeni Dodik s obzirom na to da ne može obnašati zvanične funkcije uz indirektno obećanje SAD-u da neće donositi antiustavne zakone ali, istovremeno, preporođeni SNSD kojem su vrata otvorena u Vašingtonu, Moskvi i Tel Avivu.
Rezultat je i iznuđeno okončanje mandata Schmidta pod pritiskom SAD-a uz neizvjesnost ko bi mogao biti sljedeći visoki predstavnik niti kakvu će politiku voditi Trumpova administracija u budućnosti.
Ovakav sumoran rezultat definitivno nije vrijedio odluke predstavnika Trojke da svjesno učestvuju u procesu koji je doveo do Schmidtove intervencije 2022. godine. Odluka da se oslone na Hrvatsku i međunarodnu zajednicu dovela ih je u situaciju da nisu ostvarili nijedan vidljiv politički rezultat, a praktično su od istih u konačnici poniženi.
Možda i kao žrtve vlastite propagande da su DF i SDA presudni krivci za trenutno stanje u Bosni i Hercegovini lideri Trojke gajili su iluziju da je politički sukob koji u njoj tinja decenijama moguće zaustaviti značajnim koncesijama, zanemarujući da je srpskohrvatski blok, gledajući regionalno, već imao osjetnu prevagu u moći i prije odluke Schmidta i da će to prepoznati kao slabost, a ne snagu, odnosno poziv da iskoriste trenutak i ispune strateške ciljeve.
Možemo pretpostaviti da su lideri SDP-a, NiP-a i NS-a smatrali da potencijalno formiranje saveza Zagreba i Sarajevo može obesmisliti osovinu Zagreb-Banja Luka, zanemarujući da Zagreb nikad Sarajevo nije vidio kao saveznika, pa čak i u momentima saradnje protiv srpske agresije. U očima Zagreba Sarajevo, ne smije biti samostalan politički faktor, jer da bi to postalo, hrvatska politika bi morala reducirati vlastiti utjecaj na sve bitnije procese u Federaciji BiH, a posljedično i državi.
U posljednje četiri godine Sarajevo je sebe percipiralo kao partnera Hrvatske, a hrvatska politika Sarajevo kao plijen.
