U Rs-u djecu uče da su Karadžić i Mladić heroji i da je rat za stvaranje entiteta bio bezmalo svet. Neko je zbog toga, doista, u čudu?
A šta su ih drugo učili dosad: u kućama, u crkvama, u sportskim klubovima? Nešto su drugo sricali junački guslari?
Visoki predstavnik povodom toga neće učiniti ništa. Jer taj čovjek u Bosnu nije došao da nameće istinu, nego nepravdu. I to radi sa njemačkom efikasnošću.
Piše: Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu
Oni, dakle, lažu. I toj laži sve je podređeno, sve je u njene mrke kočije, crnje od gavranova krila upregnuto: i vlada i predsjednik i parlament i sudovi i školski sistem i nesretni im umjetnici osuđeni da laž kojoj su pristali da služe plate efemernošću svega što će ikada napisati, naslikati ili snimiti.
Jednoga dana Niče se zaputio u šetnju ulicama Torina. Gdje je sreo nasmrt pretučenog konja. Kleknuo je, zagrlio životinju i potonuo u ludilo iz kojega nikada nije izronio. „Majko, glup sam“, bile su njegove posljednje riječi.
Pretučeni konj; na kiši ostavljeno štene; otac koji masakrira porodicu pa zapali kuću; majka koja prikriva da njen ljubavnik zlostavlja njeno čedo, sve dok dijete ne podlegne od posljedica roditeljske ljubavi… Ništa se od toga, zapravo, ne može preživjeti, ako se o tome dosljedno i bespoštedno, do krajnjih konsekvenci promisli. Niko sebe ne može preživjeti, ako o tome ko je, šta je i kakav je dosljedno i bespoštedno promisli.
A kako tek preživjeti punu svijest o bijelim trakama, ljudima što plamte kao Aleksandrijska biblioteka, kao Vijećnica; kako preživjeti zaklane, silovane, kako preživjeti genocid koji je bio konstitutivan za vašu političku zajednicu?
Tako što ćemo lagati.Tako što ćemo se, umjesto u istinu, baciti u zaštitnu mrežu; u meko, fino paukovo tkanje od tradicije, istorije, ideologije, religije.
Čim se dese, tačno znamo koji su to događaji, koje su to tačke, u kojima pucaju svi šavovi svih maski, u kojima puca armatura naše makete koja navodno predstavlja svijet. Tamo gdje se kroz pukotine ukaže istina: to mjesto u najvećoj hitnji napuštamo i bježimo na sigurnu udaljenost, odakle se naprsnuća u našim narativima ne vide.
No laž je glupa, kao što glupo je i Zlo. Laž je, Zlo je, kao falus: naizgled moćna, ali šuplja.
Uprkos bjesomučnom radu ideologije napretka, istorija nije trijumf pravde i dobra. Istorija je (i) beskrajni niz zločina, izdaje, ljudske bijede. Istorija je zločin u kojem smo svi i dželati i žrtve. Ako poživi dovoljno dugo, žrtva bi mogla postati dželat. A martir grješnik. Istorija je, između ostalog, i istorija ljudi koji su poživjeli dovoljno dugo da se pomokre na sve dobro što su u životu uradili.
Ratko Mladić nesumnjivo jeste istorijska figura. Istorijski je i njegov zločin. Isto važi i za čitavu kamarilu zločinaca čija je Mladić bio sablja: Karadžića, Miloševića, čak i one kojih se, uprkos grozoti onoga što su počinili, danas ne sjećamo. Majka koja je žrtvovala sve za djecu, ona koja je trpjela poniženja, udarce i život kakav nikada nije trebala imati, sve da bi njena čeda imala najbolji život koji mogu imati – za nju i njeno herojstvo, koje je veće od herojstva najglasovitijega junaka, u istoriji nema mjesta.
I? Šta nam to govori o istoriji?
Star sam čovjek, gravitacija će koliko sutra i nadamnom odnijeti konačnu pobjedu – jer gravitacija uvijek pobjeđuje. A stari ljudi – koliko ste puta tome svjedočili – vazda drve jedno te isto. Pa ne zamjerite ako sam vam ovo već pričao…
