"Uspon Vučića označio je povratak Miloševićevoj autoritarnoj i ekspanzionističkoj politici!"

Razmjere okrutnosti zahtijevali su snažan odgovor. Nakon 78 dana zračnog bombardiranja, najvećeg vojnog napada NATO Saveza od njegovog osnivanja 1949. godine, srpske oružane snage su se povukle. NATO je ostao na Kosovu, a uslijedio je povratak izbjeglica pod upravom i zaštitom Ujedinjenih naroda i Evropske unije.

Prisutnost NATO-a osigurala je mir i omogućila nam obnovu. Vojnici su štitili našu granicu, ali su nam također pomogli da se zaštitimo, uključujući izgradnju naše vojske - Kosovskih sigurnosnih snaga. Početna misija bila je podijeljena između Francuske na sjeveru, Italije na zapadu, Njemačke na jugu i Sjedinjenih Država na istoku, s Ujedinjenim Kraljevstvom na središnjem istoku. Tokom godina, kako je naša stabilnost rasla, NATO je drastično smanjio svoje trupe s početnih 50.000 na nekoliko hiljada.

Zapad bi trebao biti ponosan na ovo postignuće. Kosovo je sada priznato kao najviše rangirana demokratija na Zapadnom Balkanu. Ova transformacija nije bila samo djelo NATO-a; zahtijevao je napore mnogih strana i, što je najvažnije, odlučnost kosovskog naroda koji se uključio u politički proces. Ali NATO je omogućio ovu stvarnost i nije slučajno što rat u Ukrajini označava prvi veliki europski rat u više od 100 godina u kojem zemlje zapadnog Balkana nisu učestvovale. Mir je težak posao i dinamičan - mora se stalno održavati .

Ipak, iako je kosovska demokratija u usponu, rastu i prijetnje njegovoj sigurnosti. U septembru su do zuba naoružane srpske paravojne snage za koje vjerujemo da su došle iz Srbije, zauzele položaje u pravoslavnom samostanu Banjska u, kako je američka vlada nazvala, visoko organiziranim naporima koji su uključivali sofisticirano oružje. Srpske vojne snage mobilizirale su se u blizini naše granice, što su Sjedinjene Države kritizirale kao "destabilizirajuće". Prošle godine NATO je povećao svoje trupe s 3.770 na oko 4.500 vojnika usred sve većih prijetnji miru.

I dalje ostaju politički izazovi. Bivši ministar propagande za vrijeme Miloševića, Aleksandar Vučić, je 2017. godine postao predsjednik Srbije. Njegov uspon označio je povratak Miloševićevoj autoritarnoj, etnonacionalističkoj politici, posebno ekspanzionističkoj politici. Autoritarna politika Beograda posebno je otežala život etničkim Srbima na Kosovu. Morali su se snaći u svojoj ulozi manjine u novoj zemlji s otprilike 93 posto albanskog stanovništva i 7 posto drugih manjina, uključujući Rome i Turke. Srbija je kočila tu integraciju. Etničkim Srbima je bila potrebna hrabrost da se pridruže institucijama i postanu aktivni sudionici u zemlji.

Novi front na Balkanu služio bi Rusiji kao i Srbiji: Srbija bi mogla pokušati agresijom dobiti teritorij, a Rusija bi mogla ojačati kontrolu nad Srbijom kao satelitom, čime bi odvratila pozornost svijeta od rata koji vodi u Ukrajini. Pod gospodinom Vučićem, Srbija je mnogo uložila kako u svoju vojsku tako i u vojnu saradnju s Rusijom. Izvještaj Ministarstva odbrane SAD-a iz 2019. zaključuje da “Srbija pruža najpopustivije okruženje za ruski utjecaj na Zapadnom Balkanu”. Kosovo, nasuprot tome, ostalo je nepokolebljivo prozapadno.

Četvrt stoljeća nakon njegove intervencije, uloga NATO-a na Kosovu dokazuje da je organizacija važnija nego ikada. Njegovo snažno iskustvo u mojoj zemlji pokazuje da su demokratija i institucionalna podrška koju je pomogao uspostaviti, zajedno s vanjskim prijetnjama koje je spriječio, uspješno održavali mir. Nažalost, 25 godina kasnije ponovno smo suočeni s ratom i prijetnjama rata u Europi. Ovdje se mir održava samo našom sposobnošću da ga obranimo kada je direktno doveden u pitanje, a prijetnja od takvog izazova stvarnija je nego ikad.

(Priredio: Samir Begović/SB)