Ko bi od mog naroda mogao zaboraviti prizor NATO vojnika kojima se klicalo kad su stigli? Tokom proteklih 25 godina, dok je NATO pomagao u oslobađanju Kosova i održavanju mira, mi smo zauzvrat izgradili demokratiju kako bismo poticali ovaj mir iznutra. Većina svijeta sada priznaje državu znanu kao Kosovo, iako ja više volim albanski način pisanja.
Piše: Albin KURTI / The New York Times
Neki u Sjedinjenim Državama umanjuju važnost NATO-a. Mnogi evropski partneri zabrinuti su da će nakon predsjedničkih izbora u SAD-u u novembru američka predanost savezu oslabiti. Ali dok se NATO priprema za početak svog summita u Washingtonu u utorak, obilježavajući 75 godina od svog nastanka, želio bih podsjetiti svijet na to kako je NATO urezan u kulturni i politički identitet jedne zemlje u Europi. Moje vlastite - Kosova.
Nemilosrdna srbijanska kampanja koju je vodio srpski lider i jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević 1999. godine donijela je masakre, silovanja i protjerivanje oko polovine većinskog albanskog stanovništva Kosova. Bila je to humanitarna katastrofa. NATO-vo kontinuirano zračno bombardiranje srpskih snaga i položaja zaustavilo je užas. Alijansa je odmah nakon toga poslala gotovo 50.000 vojnika.
Ko bi od mog naroda mogao zaboraviti prizor NATO vojnika kojima se klicalo kad su stigli? Tokom proteklih 25 godina, dok je NATO pomagao u oslobađanju Kosova i održavanju mira, mi smo zauzvrat izgradili demokratiju kako bismo poticali ovaj mir iznutra. Većina svijeta sada priznaje državu znanu kao Kosovo, iako ja više volim albanski način pisanja - Kosova.
Za nas nije bilo sumnje, s obzirom na svježa sjećanja na genocid u Ruandi i Bosni, da bi se situacija na Kosovu brzo pogoršala bez NATO-a. Kao Kosovaru, bolno je čak i zamisliti koliko je gore moglo postati.
Od samog početka NATO-ova intervencija bila je humanitarna. Ali humanitarna intervencija služi i nacionalnim interesima, koliko god mi željeli da ih smatramo različitima. Mir u Europi i zaustavljanje ljudske patnje služilo je nacionalnim interesima članica NATO-a. Sukob na Balkanu povećava rizik od prelijevanja u Zapadnu Europu, ne samo kroz izbjegličke krize nego i uvlačenjem stranih igrača u ovu historijski značajnu geopolitičku granicu, prijeteći sigurnosti Europe.
NATO nije apstraktan entitet koji djeluje sam za sebe. Za to je potrebna politička volja. U slučaju Kosova imali smo političku volju mnogih velikih sila, uključujući i Sjedinjene Države, najveću vojnu silu NATO-a. Državna sekretarka Madeleine Albright poznavala je regiju i strahote evropskih ratova. Uprkos snažnoj povezanosti s Clintonovom administracijom, intervencija je bila dvostranačka. U Kongresu je senator Bob Dole, republikanac, bio snažan zagovornik.
Vojna intervencija uvijek bi trebala biti posljednje sredstvo, a na Kosovu je to i bilo. Sastanci na visokoj razini opetovano su propadali, uključujući razgovore u dvorcu Rambouillet u Francuskoj između srpskih i albanskih predstavnika te američkih, europskih i ruskih zvaničnika. Diplomatija je bila iscrpljena dok su ljudi ubijani. Rat na Kosovu bio je četvrti koji je Milošević vodio u bivšoj Jugoslaviji.
Razmjere okrutnosti zahtijevali su snažan odgovor. Nakon 78 dana zračnog bombardiranja, najvećeg vojnog napada NATO Saveza od njegovog osnivanja 1949. godine, srpske oružane snage su se povukle. NATO je ostao na Kosovu, a uslijedio je povratak izbjeglica pod upravom i zaštitom Ujedinjenih naroda i Evropske unije.
Prisutnost NATO-a osigurala je mir i omogućila nam obnovu. Vojnici su štitili našu granicu, ali su nam također pomogli da se zaštitimo, uključujući izgradnju naše vojske - Kosovskih sigurnosnih snaga. Početna misija bila je podijeljena između Francuske na sjeveru, Italije na zapadu, Njemačke na jugu i Sjedinjenih Država na istoku, s Ujedinjenim Kraljevstvom na središnjem istoku. Tokom godina, kako je naša stabilnost rasla, NATO je drastično smanjio svoje trupe s početnih 50.000 na nekoliko hiljada.
Zapad bi trebao biti ponosan na ovo postignuće. Kosovo je sada priznato kao najviše rangirana demokratija na Zapadnom Balkanu. Ova transformacija nije bila samo djelo NATO-a; zahtijevao je napore mnogih strana i, što je najvažnije, odlučnost kosovskog naroda koji se uključio u politički proces. Ali NATO je omogućio ovu stvarnost i nije slučajno što rat u Ukrajini označava prvi veliki europski rat u više od 100 godina u kojem zemlje zapadnog Balkana nisu učestvovale. Mir je težak posao i dinamičan - mora se stalno održavati .
Ipak, iako je kosovska demokratija u usponu, rastu i prijetnje njegovoj sigurnosti. U septembru su do zuba naoružane srpske paravojne snage za koje vjerujemo da su došle iz Srbije, zauzele položaje u pravoslavnom samostanu Banjska u, kako je američka vlada nazvala, visoko organiziranim naporima koji su uključivali sofisticirano oružje. Srpske vojne snage mobilizirale su se u blizini naše granice, što su Sjedinjene Države kritizirale kao "destabilizirajuće". Prošle godine NATO je povećao svoje trupe s 3.770 na oko 4.500 vojnika usred sve većih prijetnji miru.
I dalje ostaju politički izazovi. Bivši ministar propagande za vrijeme Miloševića, Aleksandar Vučić, je 2017. godine postao predsjednik Srbije. Njegov uspon označio je povratak Miloševićevoj autoritarnoj, etnonacionalističkoj politici, posebno ekspanzionističkoj politici. Autoritarna politika Beograda posebno je otežala život etničkim Srbima na Kosovu. Morali su se snaći u svojoj ulozi manjine u novoj zemlji s otprilike 93 posto albanskog stanovništva i 7 posto drugih manjina, uključujući Rome i Turke. Srbija je kočila tu integraciju. Etničkim Srbima je bila potrebna hrabrost da se pridruže institucijama i postanu aktivni sudionici u zemlji.
Novi front na Balkanu služio bi Rusiji kao i Srbiji: Srbija bi mogla pokušati agresijom dobiti teritorij, a Rusija bi mogla ojačati kontrolu nad Srbijom kao satelitom, čime bi odvratila pozornost svijeta od rata koji vodi u Ukrajini. Pod gospodinom Vučićem, Srbija je mnogo uložila kako u svoju vojsku tako i u vojnu saradnju s Rusijom. Izvještaj Ministarstva odbrane SAD-a iz 2019. zaključuje da “Srbija pruža najpopustivije okruženje za ruski utjecaj na Zapadnom Balkanu”. Kosovo, nasuprot tome, ostalo je nepokolebljivo prozapadno.
Četvrt stoljeća nakon njegove intervencije, uloga NATO-a na Kosovu dokazuje da je organizacija važnija nego ikada. Njegovo snažno iskustvo u mojoj zemlji pokazuje da su demokratija i institucionalna podrška koju je pomogao uspostaviti, zajedno s vanjskim prijetnjama koje je spriječio, uspješno održavali mir. Nažalost, 25 godina kasnije ponovno smo suočeni s ratom i prijetnjama rata u Europi. Ovdje se mir održava samo našom sposobnošću da ga obranimo kada je direktno doveden u pitanje, a prijetnja od takvog izazova stvarnija je nego ikad.
(Priredio: Samir Begović/SB)
