Orbánov model odlazi u prošlost, ali njegova medijska mreža širi se regionom

Redakcija Mostar

Dok Péter Magyar u Mađarskoj razgrađuje sistem koji je Viktor Orbán gradio 16 godina, mađarski kapital istovremeno ulazi u medije u Srbiji, uključujući N1 i Nova S, što otvara pitanje da li se autoritarni model sada izvozi preko privatnih kompanija.

Kraj sistema patronaže Viktora Orbána sve je bliži. Mađarski premijer Péter Magyar tokom ljeta je krenuo u preuređivanje predsjedništva, tužilaštva i rukovodstava državnih emitera, dok se istovremeno otvara mreža fiktivnih kompanija i fondova pod kontrolom države koja je građena tokom 16 godina Orbánove vlasti.

U Evropi se na te promjene gleda s olakšanjem, uz očekivanje da se država koja je godinama bila zarobljena u rukama vladajuće strukture vraća svojim građanima.

Međutim, iza tog procesa ostaje pitanje koje nadilazi granice Mađarske.

Orbánove mreže i kapital nikada nisu bili isključivo domaća pojava. Jedan od najjasnijih primjera jeste koncentracija vlasništva nad medijima putem privatnih posrednika, kompanija i fondova koji omogućavaju uspostavljanje i učvršćivanje autoritarnih modela.

Dok se sistem u Budimpešti počinje rastavljati iznutra, sve važnije postaje pitanje šta će se dogoditi s njegovim mrežama izvan Mađarske, posebno uoči izbora koji bi mogli imati velike političke posljedice širom regiona.

Mađarski novac u Srbiji?

Nekoliko događaja koji su se pojavili u posljednje vrijeme sada se spajaju u jednu mnogo ozbiljniju sliku.

Mađarski državni novac godinama je učestvovao u finansiranju akvizicija u evropskom medijskom sektoru. Fond koji ima dugu historiju takvih transakcija upravo je preuzeo posljednje nezavisne televizijske emitere u Srbiji.

Transakcija je izvedena neuobičajeno brzo, svega nekoliko sedmica prije izbora u Srbiji. Istovremeno, dio informacija o vlasničkoj strukturi nije javan, a način finansiranja transakcije ostao je nejasan.

Kada se sve to posmatra zajedno, teško je zanemariti potencijalne političke posljedice.

Mađarski kapital već godinama ulazi u evropski medijski ekosistem.

Godine 2022. portugalski finansijer Pedro Vargas i njegova kompanija Alpac Capital kupili su Euronews. Novinari istraživačkih medija Direkt36, Le Monde i Expresso pratili su 45 miliona eura kupoprodajne cijene do mađarskih državnih fondova Széchenyi, dok je dodatni kredit došao od kompanije povezane s biznismenom bliskim Orbánovoj vladi.

Portugalski regulator za finansijski sektor kasnije je kaznio fond zbog slabih mehanizama zaštite od pranja novca.

Poslovne veze Alpac Capitala s Budimpeštom sežu godinama unazad.

Orbánova vlada je 2017. godine Alpac Capitalu povjerila upravljanje fondom čiji su kapital obezbijedili državna banka EXIM, OTP i energetska kompanija MOL.

Od 2021. do 2025. Vargas je bio član uprave telekomunikacijske kompanije 4iG, čiji su ugovori s mađarskom državom sada predmet istrage.

Net transparentno finansiranje

Zbog svega toga pažnju je privukla činjenica da je Vargas prošlog mjeseca upisan kao direktor kompanija koje stoje iza onoga što je ostalo od kritičkog televizijskog novinarstva u Srbiji – N1 i Nova S.

Prethodni direktori smijenjeni su istog dana, prije nego što je kupovina dobila potrebna regulatorna odobrenja.

Kompanija preko koje se transakcija provodi registrovana je u Luksemburgu, ali tamo još nisu bila riješena pitanja promjene kontrole, dok su pitanja konkurencije i dalje otvorena u Srbiji i Crnoj Gori.

Finansiranje kupovine u Srbiji ostalo je netransparentno. Istovremeno, ranija praksa Alpac Capitala u pogledu skrivanja svojih finansijera, posebno onih povezanih s mađarskim kapitalom, predstavlja razlog zbog kojeg bi regulatori prije odobravanja transakcije trebali utvrditi ko zapravo finansira kupovinu.

Samo po sebi, nema ništa sumnjivo u tome da investicioni subjekt registrovan u Luksemburgu kupuje medijsku kompaniju.

Prekogranično vlasništvo normalan je dio funkcioniranja jedinstvenog evropskog tržišta. Vargas i njegov fond mogu kupiti ove kompanije ukoliko transakcija ispuni sve zakonske i regulatorne uslove.

Ali postavlja se pitanje: zašto žuriti kada bi evropski regulatori, po svemu sudeći, transakciju mogli odobriti u roku od nekoliko mjeseci?

U kontekstu procesa koji se odvija u Budimpešti, odgovor bi mogao biti dvostruk.

Kupac bi mogao pokušavati završiti posao prije nego što istražitelji Pétera Magyara, koji sada ulaze u trag javnom novcu korištenom tokom Orbánovih godina, dođu do poslovanja povezanog s ovom mrežom.

Drugi, jednostavniji odgovor jeste – srbijanski izbori.

Vučića čekaju izbori

Aleksandar Vučić suočava se s izborima u oktobru, u trenutku kada se njegova vlast nalazi pod najvećim pritiskom masovnih protesta od njegovog dolaska na vlast.

N1 i Nova S upravo su televizije koje su izvještavale o studentskim protestima i davale prostor opoziciji i kritičarima vlasti.

Za svaku vladu nezavisni emiter predstavlja posebno neugodan faktor u sedmicama koje prethode izborima.

Ukoliko takvi mediji dospiju u ruke vlasnika koji nisu zainteresirani za njihovu kritičku ulogu, ono što je ranije predstavljalo političku slabost vlasti može postati njena prednost.

Vargas je u pismu srbijanskom ministru informiranja naveo da novinari koji svoju misiju vide kao nešto više od samog izvještavanja „ulaze u arenu“ i postaju dio igre.

Umjesto toga, obećao je medij koji će publici davati „činjenice, onakve kakve jesu, bez pokušaja zauzimanja strana“.

Upravo takav opis kritičkog i istraživačkog novinarstva predstavlja jednu od ključnih tačaka spora. Upravo je takvo izvještavanje učinilo N1 i Nova S metama političkih pritisaka.

Orbánov model može preživjeti Orbána

Evropsko olakšanje zbog Orbánovog poraza počiva na pretpostavci da autoritarne tehnike zavise od političara koji su ih prvi razvili.

Ali ne moraju.

Kada jednom budu uspostavljene, takve tehnike mogu postati institucionalno znanje koje se reproducira kroz druge aktere, čak i one koji nemaju formalnu političku povezanost s prvobitnim kreatorima sistema.

Mogu biti primijenjene u potpuno drugačijim političkim okolnostima.

To je posebno važno kada je riječ o medijima, gdje je granica između cenzure i „obične“ komercijalne akvizicije veoma tanka, ali njene posljedice mogu biti ogromne.

Zašto ugasiti redakciju kada je možete kupiti?

Utišavanje redakcije dekretom lako je prepoznati. Evropski regulator može odmah prepoznati političku cenzuru.

Kupovina iste redakcije preko fonda koji ima historiju finansiranja povezanog s autoritarnim kapitalom mnogo je teže prepoznatljiva.

Takva transakcija prolazi kroz procedure koje se primjenjuju na bilo koju drugu komercijalnu kupovinu i, zbog toga, privlači mnogo manje pažnje.

Na taj način formalno nezavisni ekonomski akteri mogu postati važni u reprodukciji autoritarizma.

Biznismeni ne moraju dijeliti ideologiju neke vlade, niti moraju imati trajnu političku lojalnost prema njoj.

Njihova vrijednost može biti u sposobnosti da političke ciljeve pretvore u komercijalne transakcije.

Ono što na prvi pogled izgleda kao tržišna aktivnost tako može imati jasnu političku funkciju.

Drugim riječima, Orbánov model više nije nužno vezan za Orbána.

Može se izvoziti preko posrednika i koristiti u drugim državama, čak i kada nema formalne veze između političke vlasti i vlasnika kompanija koje preuzimaju medije.

Vučić bi mogao biti neposredni korisnik takvog razvoja događaja. A nakon njega mogli bi doći i drugi.

Regulatori moraju tražiti odgovore

Rješenje nije nedostižno, ali prvi korak je priznati da ovo nije samo još jedna komercijalna transakcija.

European Board for Media Services već ispituje koncentraciju vlasništva na zahtjev Luksemburga, u okviru European Media Freedom Acta, čije su odredbe o transparentnosti vlasništva uvedene upravo za situacije ove vrste.

Regulatori u Luksemburgu, Srbiji i Crnoj Gori trebali bi razmotriti mogućnost da ne odobre transakciju dok se ne objavi izvor finansiranja.

Mađarske institucije, istovremeno, trebale bi utvrditi gdje je završio javni novac korišten tokom Orbánovih godina i kakvu ulogu taj novac ima u finansiranju medijskih akvizicija izvan Mađarske.

Ključni problem je u tome što se širenje autoritarizma ne mora odvijati direktno – od jednog režima prema drugom.

Može se odvijati kroz tržište i privatne posrednike.

Upravo zbog toga takav proces postaje teže prepoznati, teže regulirati i znatno teže zaustaviti.

(EUObseerver)

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.