Isti mostovi, iste ideologije: Kako se Srbija za tri i po decenije nije pomakla ni milimetar

Godinama je međunarodna zajednica, a s njom i dio naivne regionalne javnosti, živjela u iluziji da će vrijeme učiniti svoje. Vjerovalo se da će smjena generacija, odlazak Slobodana Miloševića s vlasti, pad režima, procesi pred Haškim tribunalom i nominalne evropske integracije donijeti priželjkivanu katarzu. Očekivalo se da će društvo koje je iznedrilo i podržalo mehanizme destrukcije devetdesetih u nekom trenutku smogla snage da se pogleda u ogledalo, prihvati historijsku odgovornost i napravi otklon od politike koja je zavila u crno sve svoje susjede, ali i unazadila vlastiti narod.

Međutim, realnost s kojom se danas suočavamo pokazuje potpuno suprotno. Umjesto suočavanja s prošlošću, na sceni je njeno sistematsko, državno sponzorisano prekrajanje. Generacije koje su 1991. godine sa nadvožnjaka ispraćale tenkove u međuvremenu su odgojile novu djecu, djecu koja 2026. godine na istom tom nadvožnjaku veličaju arhitekte genocida. To nije nikakav slučajni incident, niti izolovani ispad nekolicine političkih ekstremista s margina društva. To je direktan rezultat višedecenijskog obrazovnog, medijskog i političkog inženjeringa u kojem se ratni zločinci u školskim udžbenicima i na televizijama sa nacionalnom frekvencijom predstavljaju kao mučenici i heroji, dok se žrtve sistematski negiraju, minimiziraju ili ignorišu.

Zvanična Srbija je kroz sve ove godine uspješno mijenjala samo retoričku ambalažu. Dok su se politički akteri smjenjivali na vlasti, suština je ostala netaknuta. Politika koja je devedesetih jurišala sa tenkovima, danas djeluje kroz finansiranje revizionističkih projekata, političke pritiske, institucionalno osporavanje suvereniteta susjednih država i stvaranje takozvanog "srpskog sveta" kao direktnog ideološkog nasljednika projekta "svi Srbi u jednoj državi".

Narativ se nije promijenio; promijenila su se samo sredstva. Zločin se ne smatra greškom ili sramotom, već neophodnim i opravdanim sredstvom za ostvarivanje viših nacionalnih ciljeva, a oni koji su te zločine naređivali i sprovodili uživaju status neupitnih nacionalnih ikona.

Zbog toga se postavlja ključno i suštinsko pitanje koje se više ne smije izbjegavati: kako uopće očekivati od tog društva i takve države bilo šta konstruktivno, dobronamjerno ili politički zrelo? Kako graditi iskrene dobrosusjedske odnose s političkim i društvenim sistemom u kojem je presuđeni kreator genocida slavljen kao herojski uzor?

Bilo kakva očekivanja da će zvanični Beograd odjednom postati faktor stabilnosti u regiji ili iskren partner u procesima pomirenja predstavljaju opasnu samoobmanu. Pomirenje ne može počivati na laži, a još manje na veličanju dželata. Dok god je moralni maksimum većinskog javnog mnijenja u Srbiji izjednačavanje herojstva sa masovnim grobnicama u Prijedoru, Foči, Zvorniku i Srebrenici, svaka priča o "zajedničkoj budućnosti" i "izgradnji mostova" ostaje prazna fraza.

Fotografija iz 2026. godine na neki način ruši sve te iluzije. Ona svjedoči o društvu koje je odlučilo da ostane zarobljeno u sopstvenom mraku, odbijajući da napravi i najmanji korak ka civilizacijskim vrijednostima modernog svijeta. Isti most, ista ideologija, isto slavljenje smrti i destrukcije.

Za trideset i pet godina promijenila su se samo vozila koja prolaze ispod nadvožnjaka. Sve ostalo ostalo je poražavajuće i zastrašujuće isto. Pod takvim okolnostima, jedina odgovorna politika susjeda Srbije jeste potpuna budnost, jačanje sopstvenih institucija i odustajanje od iluzije da će se iz ove ideološke matrice u skorije vrijeme roditi bilo kakva promjena.