Dokumentarni film „U mahali neko fali“ (Somebody Missing) reditelja Sabaheta Džafice, u produkciji Borislava Banjca, imao je svjetsku premijeru na 32. Sarajevo Film Festivalu, gdje je prikazan u okviru programa BH Film – Documentary Feature Films.
Emotivna priča o gubitku, sjećanju i životu nakon ratne traume snažno je odjeknula među gledateljima, a projekciju su obilježile i suze dijela publike. Film, međutim, ne ostaje samo u prostoru memorijalizacije žrtava. Džafica i Banjac otvaraju i znatno šire pitanje: šta se događa s ljudima kada rat završi, a trauma ostane – i kako se s gubitkom živi desetljećima kasnije?
U središtu filma nalazi se tragedija koja je trajno obilježila Bihać – stradanje četiri djevojčice u Midžića mahali. Azra, Mirela, Sabina i Maida nasilno su prekinute u dječijoj igri, a njihova sudbina postala je jedan od simbola stradanja nevinih tokom rata.
Kroz svjedočanstva roditelja, članova porodica, prijatelja i savremenika, film gradi intiman portret ljudi koji su nastavili živjeti sa svojim gubicima. Dokumentarni pristup pritom se prožima s umjetničkim i performativnim elementima, kojima autori pokušavaju izraziti ono što ponekad ostaje izvan mogućnosti klasičnog svjedočenja – odsustvo, prazninu i trajnost sjećanja.
„Fokus filma je na poslijeratnim traumama i kolektivnom sjećanju na događaje koji su ostavili neizbrisiv trag u životima preživjelih. Kroz lične priče porodica, prijatelja i savremenika istražujemo kako zajednice pronalaze načine da se nose s prošlošću te kako ona oblikuje njihovu sadašnjost i budućnost“, kazao je ranije reditelj i autor filma Sabahet Džafica.
„U mahali neko fali“ tako ne govori samo o četiri izgubljena života. Govori i o životima koji su ostali iza njih – roditeljima, porodicama i zajednici koja više od tri decenije nosi posljedice jednog trenutka.
„Nije ovdje riječ samo o prošlosti, nego i o sadašnjosti. O ljudima koji i dalje žive s nevidljivim ožiljcima rata. Misija ovog filma je potaknuti razgovor o traumi, empatiji i procesu zacjeljenja. To je proces koji nikada nije jednostavan, ali je nužan“, istakao je ranije i producent Borislav Banjac.
Film je nakon premijere otvorio upravo pitanja koja njegovi autori postavljaju od početka projekta – koliko kao društvo zaista razgovaramo o životu nakon rata, može li kultura sjećanja postojati bez razumijevanja traume preživjelih i na koji način umjetnost može pomoći da iskustva koja pripadaju jednoj porodici ili lokalnoj zajednici postanu univerzalno razumljiva.
O filmu je govorio i Zulfikar Filandra, jedan od zapaženih mladih bosanskohercegovačkih reditelja, ocijenivši da se „U mahali neko fali“ bavi važnom temom suočavanja s prošlošću, ali i da je u novom ostvarenju vidljiv napredak rediteljskog izraza Sabaheta Džafice.
Upravo spoj dokumentarnog svjedočanstva i autorskog filmskog izraza predstavlja jednu od karakteristika filma. Umjesto da rat posmatra kao završen historijski događaj, „U mahali neko fali“ prošlost dovodi u direktan odnos sa sadašnjošću – pokazujući da trauma ne završava datumom prestanka sukoba i da kultura sjećanja nije samo čuvanje uspomene na one kojih nema, nego i odnos prema ljudima koji su ostali.
Za Džaficu i Banjca sarajevska premijera istovremeno predstavlja početak novog poglavlja. Autorsko-producentski dvojac najavio je nove projekte regionalnog karaktera, kojima namjerava nastaviti istraživati društveno relevantne teme kroz dokumentarni i autorski filmski izraz.
„U mahali neko fali“ imao svjetsku premijeru na Sarajevo Film Festivalu: Film o sjećanju i životu nakon traume rasplakao publiku
Redakcija Mostar
O filmu je govorio i Zulfikar Filandra, jedan od zapaženih mladih bosanskohercegovačkih reditelja, ocijenivši da se „U mahali neko fali“ bavi važnom temom suočavanja s prošlošću, ali i da je u novom ostvarenju vidljiv napredak rediteljskog izraza Sabaheta Džafice.
Komentari
Ovaj članak nije moguće komentarisati.










