Osamostaljenje Hrvatske, početak tranzicije iz jednog sistema u drugi, iz jednopartijskog u demokraciju, donijelo je sa sobom preispitivanje "istina" prošlosti, razbijanje nekih povijesnih mitova iz zajedničke jugoslovenske povijesti, kao i izgradnju novih. Ako ništa drugo, masovno preimenovanje ulica i naziva trgova početkom devedesetih jasno je svjedočilo o tome.
Povijesno pamćenje postalo je važna identitetska kategorija samodefiniranja društva nakon stvaranja Republike Hrvatske i odbacivanja prijašnjeg identiteta u višenacionalnoj državnoj zajednici. Na isti način, tranzicija je donijela i revizionizam, čiji cilj nije uvijek bila dobrodošla naučna provjera ili nadogradnja već poznatih činjenica, već i prekrajanje nekih historijskih epizoda.
Zbog toga se promijenio i odnos Hrvata prema nekim događajima i osobama iz novije povijesti, što Bartul Vuksan-Ćusa i Stevo Đurašković sa Fakulteta političkih nauka u Zagrebu.
Istorijsko pamćenje je neizostavan dio političke kulture, naglasio je njemački politikolog Jan-Werner Müller, a naši politolozi primjećuju da „za izgradnju građanske i demokratske političke kulture nije isto što i da li je određena politička zajednica prošla kroz proces bavljenja istorijom ili ne“.
Nadalje, spomenuti autorski dvojac kaže: „Na izgradnju nacionalnog identiteta presudno utiču političke i intelektualne elite, koje korištenjem povijesnih sadržaja u političkim procesima i konfrontacijama nastoje legitimizirati svoje i delegitimizirati političke protivnike. poziciju, naglasiti 'koji istorijski događaji i zašto se ispostavljaju politički važni' Vrlo često istorijske ličnosti postaju simbol određene istorijske epohe...".
Vuksan-Ćusa i Đurašković daju i indikativan primjer za navedene tvrdnje: „Koliko je značajna simbolička kanonizacija, pokazuje primjer Stjepana Radića, kojeg su i ustaše, a kasnije i komunisti, nastojali prikazati kao svog prethodnika“.
A kako stoje stvari sa savremenim političarima? Evo šta kaže naučno istraživanje koje je analiziralo lokalne stavove o istorijskim ličnostima. Prema istraživanju Ivana Šibera iz 1998. godine, najpozitivnije su ocijenjeni Stjepan Radić (4,36) i Ante Starčević (4,14), zatim Franjo Tuđman (3,77) i Josip Broz Tito (3,01), dok je najnegativnije ocijenjen Ante Pavelić (2,32). .










