Obrazovaniji ispitanici kritičniji su u ocjeni Tuđmana, Tita i Pavelića, a pozitivnije ocjenjuju Radića i Starčevića.
Osamostaljenje Hrvatske, početak tranzicije iz jednog sistema u drugi, iz jednopartijskog u demokraciju, donijelo je sa sobom preispitivanje "istina" prošlosti, razbijanje nekih povijesnih mitova iz zajedničke jugoslovenske povijesti, kao i izgradnju novih. Ako ništa drugo, masovno preimenovanje ulica i naziva trgova početkom devedesetih jasno je svjedočilo o tome.
Povijesno pamćenje postalo je važna identitetska kategorija samodefiniranja društva nakon stvaranja Republike Hrvatske i odbacivanja prijašnjeg identiteta u višenacionalnoj državnoj zajednici. Na isti način, tranzicija je donijela i revizionizam, čiji cilj nije uvijek bila dobrodošla naučna provjera ili nadogradnja već poznatih činjenica, već i prekrajanje nekih historijskih epizoda.
Zbog toga se promijenio i odnos Hrvata prema nekim događajima i osobama iz novije povijesti, što Bartul Vuksan-Ćusa i Stevo Đurašković sa Fakulteta političkih nauka u Zagrebu.
Istorijsko pamćenje je neizostavan dio političke kulture, naglasio je njemački politikolog Jan-Werner Müller, a naši politolozi primjećuju da „za izgradnju građanske i demokratske političke kulture nije isto što i da li je određena politička zajednica prošla kroz proces bavljenja istorijom ili ne“.
Nadalje, spomenuti autorski dvojac kaže: „Na izgradnju nacionalnog identiteta presudno utiču političke i intelektualne elite, koje korištenjem povijesnih sadržaja u političkim procesima i konfrontacijama nastoje legitimizirati svoje i delegitimizirati političke protivnike. poziciju, naglasiti 'koji istorijski događaji i zašto se ispostavljaju politički važni' Vrlo često istorijske ličnosti postaju simbol određene istorijske epohe...".
Vuksan-Ćusa i Đurašković daju i indikativan primjer za navedene tvrdnje: „Koliko je značajna simbolička kanonizacija, pokazuje primjer Stjepana Radića, kojeg su i ustaše, a kasnije i komunisti, nastojali prikazati kao svog prethodnika“.
A kako stoje stvari sa savremenim političarima? Evo šta kaže naučno istraživanje koje je analiziralo lokalne stavove o istorijskim ličnostima. Prema istraživanju Ivana Šibera iz 1998. godine, najpozitivnije su ocijenjeni Stjepan Radić (4,36) i Ante Starčević (4,14), zatim Franjo Tuđman (3,77) i Josip Broz Tito (3,01), dok je najnegativnije ocijenjen Ante Pavelić (2,32). .
Istraživanja iz 2007. otkrivaju da su ispitanici desnih političkih orijentacija pozitivnije od prosjeka ocijenili Tuđmana i Pavelića, dok su ispitanici lijevog političkog opredjeljenja pozitivnije od prosjeka ocijenili Tita i Stipu Mesića. Mlađi ispitanici su Antu Pavelića ocijenili manje negativno od starijih ispitanika.
Istovremeno, u svim istraživanjima, rejting Starčevića i Radića pokazuje konstantno visoke vrijednosti, što se može pripisati činjenici da je Tuđman definirao HDZ kao nasljednika povijesnog nasljeđa Starčevićeve državnosti, Radićeve društvene i nacionalne znanosti, te "pozitivne tradicije hrvatske ljevice".
Kada se uzmu u obzir istraživanja javnog mnjenja i prosječne ocjene istorijskih ličnosti od 2003. do 2018. godine, primjetno je da Tita više cijeni "demokratska generacija" (koja je stasala tokom promjene vlasti 2000. i ulaska u EU). pozitivno od Pavelića, dok adolescenti Pavelića ocjenjuju pozitivnije od pripadnika srednjeg odraslog životnog ciklusa. Oni u zreloj odrasloj dobi to najnegativnije ocjenjuju.
I dok je prosječan rejting Tuđmana u posmatranom periodu konstantan, prosječan rejting Tita je neznatno opao od 2003. do 2016. godine. Svaka naredna generacija je Tita ocjenjivala negativnije od prethodne. Najbolje ocjene dali su mu oni koji su bili socijalizovani tokom uspostavljanja i modernizacije socijalističkog režima. Ali uočljive su međugeneracijske razlike u stavovima generacija koje su stasale u socijalizmu, što potvrđuje da „socijalizam sinova“ ne može biti „socijalizam očeva“.
Pavelić je, s druge strane, najnegativnije ocjenjivana ličnost, dok je njegova ocjena porasla 2015. godine, da bi nakon toga ponovo opala.
Teritorijalno, Dalmatinci i Slavonci, u odnosu na ispitanike koji žive u Zagrebu i okolici, manje cijene Tita, a više Pavelića (posebno u Slavoniji) i Tuđmana (u Dalmaciji). Istra, Primorje i Gorski kotar ocjenjuju Tuđmana manje pozitivno. Također, Radića i Starčevića, u odnosu na Zagreb i okolicu, negativnije ocjenjuju ispitanici iz Sjeverne Hrvatske, pri čemu Starčevića manje pozitivno ocjenjuju ispitanici iz Like i Banovine, te Radića iz Dalmacije.
Obrazovaniji ispitanici kritičniji su u ocjeni Tuđmana, Tita i Pavelića, a pozitivnije ocjenjuju Radića i Starčevića.
Zanimljivo je, iako ne i neočekivano, da istraživanja pokazuju da je povjerenje ispitanika u Crkvu negativno povezano s njihovom ocjenom Tita, dok sve druge ličnosti ocjenjuju pozitivnije (Radića, Starčević, Pavelić i Tuđman).
