Juratović kaže da je najbolji primjer za to predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je emotivnom manipulacijom na julskim izborima prikrivao promašaje u unutrašnjoj politici.
„U regionu Zapadnog Balkana, gdje su odnosi složeni, često se umjetno stvara netrpeljivost i insceniraju se loši odnosi kako bi se skrenula pažnja sa dnevno-političkih pitanja koja su od vitalne važnosti“, ocjenjuje u intervjuu za Danas Josip Juratović, poslanik njemačkog Bundestaga.
Juratović kaže da je najbolji primjer za to predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je emotivnom manipulacijom na julskim izborima prikrivao promašaje u unutrašnjoj politici.
Kada je riječ o srpskoj i hrvatskoj kupovini francuskih borbenih aviona Rafala, Juratović naglašava da je u pitanju promjena stava u Evropi o ozbiljnoj prijetnji miru i stabilnosti cijelog regiona koja je uzrokovana ruskom agresijom na Ukrajinu.
Komentarišući dolazak šefa CIA William Burnsa u posjetu Sarajevu, Beogradu i Prištini, Juratović smatra da bi države na Balkanu, uključujući i Srbiju, trebalo da shvate da njihova uloga na globalnoj sceni više nema značaj kakav je nekada imala bivša država.
„Aleksandar Vučić je sebi umislio da može naslijediti nekadašnju ulogu bivše Jugoslavije, pokušavajući sjediti na više stolica. On stvara iluziju o važnoj međunarodnoj ulozi Srbije, dok zapravo kupuje moć koju će građani Srbije skupo platiti“, ukazuje Juratović.
Kako biste ocijenili situaciju u regionu, pogotovo odnos Srbije prema svojim susjedima?
Smatram da su dobrosusjedski odnosi u regiji zapadnog Balkana izuzetno složeni, ponajprije zbog nedostatka volje za ozbiljnom regionalnom suradnjom, koja je neophodna za daljnji razvoj te regije. Često se umjetno stvara netrpeljivost i insceniraju loši odnosi među susjedima kako bi se skrenula pažnja s dnevno-političkih pitanja koja su od vitalne važnosti za zemlje regije. Najbolji primjer za to je aktualni predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, koji je na izborima u junu ove godine emocionalnom manipulacijom nacionalnih interesa građana Srbije prikrivao promašaje u unutarnjoj politici i učvrstio svoj autokratski sustav, za koji je samo pitanje vremena kada će se urušiti.
Tu je i dolazak šefa CIA William Burnsa u Sarajevo, Beograd i Prištinu. Zvanični razlog su „secesionističke prijetnje Milorada Dodika“. Da li je realno da je Bernsov dolazak isporovocirao Dodik i koji bi još razlog mogao da bude za posjetu?
Mislim da bi minidržavice na Balkanu, uključujući i Srbiju, konačno trebale shvatiti da njihova uloga na globalnoj sceni više nema značaj kakav je nekada imala bivša država. Aleksandar Vučić je sebi umislio da može naslijediti nekadašnju ulogu bivše Jugoslavije, pokušavajući sjediti na više stolica. On stvara iluziju o važnoj međunarodnoj ulozi Srbije, dok zapravo kupuje moć koju će građani Srbije skupo platiti. To dovodi Srbiju i regiju u opasnost od gubitka povjerenja međunarodne zajednice.
Koliko davanje pomoći Izraelu utiče na nezadovoljstvo građana u Njemačkoj?
Njemačka je zemlja kojoj je zadatak štititi neupitnost postojanja i sigurnosti države Izraela, koju radikalni Islam negira. Aktualna situacija na Bliskom istoku izaziva različite reakcije, ali većina se slaže da je jedino rješenje stvaranje dviju samostalnih država, Izraela i Palestine. Iako većina podržava pravo Izraela na obranu od terorizma, postoje zabrinutosti da Izrael često prelazi granice dozvoljenog.
S jedne strane, imamo Njemačku koja je više puta glasala protiv Rezolucije o Genocidu u Gazi, a s druge strane, glasala je za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Slijedeći to, da li su žrtve genocida predmet političke trgovine?
Smatram da inflacija rezolucija ne donosi ništa konkretno za stvaranje mira i sigurnosti, osobito kada je riječ o pomirenju i izgradnji zajedničke budućnosti. Rezolucije se često zloupotrebljavaju za političku neaktivnost s jedne strane i emocionalnu manipulaciju narodima s druge strane, osobito u kontekstu predizbornih kampanja. Kada je riječ o Izraelu, Palestini, kao i Srbiji i njezinim susjedima, volio bih vidjeti političke strukture koje rade na miru i razumijevanju među narodima, umjesto da se danima raspravlja o zarezima i točkama u rezolucijama koje nemaju nikakvog značaja za ljude o kojima se radi.
