Sve, uglavnom, ide preko zapadnih zemalja.
Financial Times piše da je Srbija od početka invazije na Ukrajinu povećala prodaju municije Zapadu, što na kraju jača odbrambene sposobnosti Ukrajine, iako je Beograd jedna od dvije evropske zemlje koje nisu podržale sankcije Rusiji. Prema podacima i proračunima lista, Beograd je zapadnim zemljama prodao oko 800 miliona eura municije, koja je završila u rukama ukrajinskih oružanih snaga.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je indirektno potvrdio ovu informaciju. On je cijelu stvar opisao kao poslovnu priliku i ponovio da neće stati na stranu u ovom ratu. "To je dio našeg ekonomskog oporavka i jako nam je važno da izvozimo svoju municiju. Ne možemo izvoziti u Ukrajinu ili Rusiju, ali smo imali dosta poslova sa Amerikancima, Špancima, Česima i drugima. Šta ona na kraju rade je njihova odluka".
Vučić je rekao i da čak i da zna šta tačno municija ide, da se to njega ne tiče. "Moja odgovornost je da legalno upravljam našom municijom, da je prodajem. Moram da brinem o svom narodu i to je to. To je sve što mogu da kažem. Imamo prijatelje i u Kijevu i u Moskvi. To su naša braća Sloveni", rekao je predsednik Srbije. Na novinarsko pitanje da li je iznos od 800 miliona eura tačan, on je odgovorio da se radi o periodu od "dvije, možda tri godine".
Do tada su mnogi već zaboravili na misteriozni pad ukrajinskog aviona u Grčkoj, koji je natovaren oružjem i poletio sa aerodroma u Nišu, u čijoj neposrednoj blizini ima svoju nezvaničnu logističku bazu na Balkanu u obliku Rusko-srpskog humanitarnog centra. Okolnosti pada aviona se ni posle dvije godine ne istražuju, ali je poznato da to nije jedini ukrajinski transportni avion koji je poletio i sletio u blizini 'ruske baze' u Nišu.
Pored činjenice da su Rusija i Srbija slovenske i većinsko pravoslavne zemlje, Moskva i Beograd imaju dugu historiju. Od početka 19. vijeka Rusija je aktivno podržavala težnje Srba za nezavisnost od Turske i umnogome doprinijela formiranju srpske državnosti. To je, naravno, bio prije svega "realpolitički" pragmatizam, jer je preko Srbije slamala moć svog regionalnog rivala u borbi za kontrolu nad Crnim i Azovskim morem i Kavkazom, a istovremeno širila svoj uticaj u Balkan, što Beču nije bilo po volji.
Međutim, ni tada Rusija nije bila jedini srpski saveznik, tu su bile i Francuska i povremeno Austro-Ugarska, a Moskva je dio svojih karata kladila i na drugu balkansku silu i lokalnog srpskog rivala, Bugarsku. Kasnije, nakon geopolitičkog sloma Turske, Rusija je stala u odbranu Srbije, kako od Bugarske tako i od Austrougarske.
Između dva rata odnosi Beograda i "crvene" Moskve bili su prilično loši, iako je Kraljevina Jugoslavija uoči njemačkog napada potpisala malo poznati pakt o prijateljstvu i saradnji sa Sovjetskim Savezom.
Nakon Hladnog rata odnosi između Rusije i Srbije (BJR Jugoslavija) su u principu bili prijateljski, ali Srbija nije dobila očekivane koristi, izuzev međunarodnog diplomatskog lobiranja, zbog sankcija i loše ekonomske situacije i općih nemira u Rusiji. To je posebno došlo do izražaja tokom bombardovanja 1999. godine. Nakon pada Miloševića i ukidanja sankcija, ekonomska saradnja između dvije zemlje je ojačala, ali se Srbija u godinama koje su uslijedile uglavnom oslanjala na saradnju sa zapadnim partnerima, a kasnije i sa Kinom. Tako je, prema podacima iz 2022. godine, koje je pred nedavne parlamentarne izbore na ulicama glavnog grada Srbije izložila vladajuća stranka Aleksandra Vučića, najviše trgovine bilo sa zemljama EU (ukupno 39,08 milijardi eura), a zatim znatno manje sa Kinom (5,8 milijardi eura) i tek na trećem mjestu sa Rusijom (4,03 milijarde eura). U tom pogledu je jasna Vučićeva kalkulacija o prodaji municije. To je poznato i u Moskvi, zbog čega Rusija do sada nije kritikovala poteze Srbije.
