„Evropski tužioci... identifikovali su šest osoba — uključujući troje bosanskih javnih zvaničnika — kao osumnjičene u prekograničnoj korupcijskoj šemi povezanoj s izgradnjom autoputa koji finansira EU.“
„[Bosanski] tužioci navode da je kartel Edina Gačanina pokušao preuzeti samu državu, potkupljujući političare, sarađujući s direktorom državne obavještajne službe i perući novac na međunarodnom nivou.“
Dakle, dok Milorad Dodik i njegov režim ulažu desetine miliona dolara da preusmjere američku politiku u svoju korist, s krajnjim ciljem uništenja Bosne i Hercegovine kao suverene i teritorijalno jedinstvene države, ključni zvaničnici u Sarajevu sarađuju s transnacionalnim organizovanim kriminalom na uništavanju ono malo institucionalne efikasnosti što je preostalo.
U međuvremenu, vladajuća koalicija u Sarajevu odlučila je prepustiti Dodiku kontrolu nad Ministarstvom sigurnosti, državnom policijom (SIPA) i Graničnom policijom, dok je na čelo nekih preostalih ključnih sigurnosnih agencija u zemlji – poput Ministarstva unutrašnjih poslova Federacije BiH – postavila neke od najnekompetentnijih pojedinaca koji su ikada obavljali javnu funkciju u modernoj evropskoj historiji.
Krajnje je apsurdno da bilo ko u Sarajevu, posebno oni koji su decenijama dio političkog života, izražava čuđenje zbog promjene američke ili evropske politike prema BiH, istovremeno pokazujući drsko zanemarivanje, pa i otvoreno neprijateljstvo prema interesima vlastite zemlje i građana.
Svaka ozbiljna rasprava o promjenama u stavu američkih ili evropskih zvaničnika prema BiH mora započeti pitanjem: šta je Sarajevo uradilo da utiče na te stavove? Ako je odgovor „ništa“ ili „vrlo malo“ – što najčešće i jeste slučaj – onda ključni problem nije u Vašingtonu, Briselu, Banjoj Luci, Beogradu ili Zagrebu. Glavni problem je u Sarajevu – među bosanskim političkim liderima i njihovim savjetnicima, koji ili ne znaju ili ne žele da nauče vještine diplomatije i javne komunikacije.
Donald Trump će na vlasti biti još tri godine. Njegova Republikanska stranka će, u najmanju ruku, kontrolisati američki Kongres još četrnaest mjeseci. Trumpova administracija bez uvijanja je objelodanila svoje viđenje vanjske politike. Američki birači će odlučiti da li podržavaju takav pristup na izborima 2026. i predsjedničkim izborima 2028.
Bosanska javnost i njihovi predstavnici mogu imati kakvo god mišljenje žele o politikama i ideološkom usmjerenju Bijele kuće. Ali ako nisu spremni upotrijebiti diplomatske i komercijalne resurse da te stavove preoblikuju u vlastitu korist – njihova mišljenja su irelevantna.
Nasuprot tome, Dodik, čiji je politički projekt u potpunoj suprotnosti s temeljnim američkim strateškim interesima u Evropi, sistematski je koristio svoje resurse i dobio značajne ustupke od Washingtona. Trebalo mu je gotovo deset godina, usput je pretrpio ozbiljne poraze, ali je ostvario ključne dijelove svog programa.
Ako donositelji odluka u Sarajevu – bilo u vlasti ili opoziciji – još uvijek ne razumiju ove osnovne činjenice politike i diplomatije, teško je vjerovati da Bosna i Hercegovina ima neku ozbiljnu budućnost.
Barem ne budućnost o kojoj će odlučivati oni koji sebe nazivaju njenim „patriotima“. Umjesto toga, njenu će budućnost oblikovati ljudi poput Dodika.
