Postoje trenuci u kojima se karakter čovjeka ne može sakriti iza uniforme, čina, zastave, televizijske propagande ni naknadno ispisanih mitova. Ostanu samo postupci. A kada se jedan pored drugog stave posljednji dani slobode Avde Palića i Ratka Mladića, teško je pronaći slikovitiji odgovor na pitanje šta je herojstvo, a šta kukavičluk.
Avdo Palić je 27. jula 1995. znao s kim ide razgovarati. Žepa je pala, snage Vojske Republike Srpske bile su nadmoćne, a samo dvije sedmice ranije dogodio se genocid u Srebrenici. Palić je ipak otišao na pregovore o sudbini stanovništva enklave. Nije se sakrio među civile, nije pobjegao preko granice, nije skinuo uniformu i potražio tuđi podrum. Pred Zdravkom Tolimirom pojavio se riječima koje su ostale kao možda najbolji sažetak njegovog karaktera: „Dobar dan. Ja sam taj Avdo kojeg tražite.“ Na tim pregovorima Palić je zarobljen zajedno s Mehmedom Hajrićem i Amirom Imamovićem. Historijski izvori potvrđuju da je odveden u pritvor, a potom nestao; njegovi posmrtni ostaci pronađeni su godinama kasnije.
Nije Avdo Palić bio čovjek koji nije znao šta je strah. Hrabrost nikada nije odsustvo straha. Hrabrost je kada znaš šta ti se može dogoditi, a ipak odeš jer iza tebe stoje ljudi za koje smatraš da si odgovoran. Žene, djeca, starci, bolesni i ranjeni iz Žepe bili su važniji od njegove vlastite sigurnosti.
Šesnaest godina kasnije policija je u srbijanskom selu Lazarevo pronašla Ratka Mladića.
Onog istog Mladića kojeg su godinama crtali kao nadčovjeka, vojničkog genija, neustrašivog „srpskog generala“, čovjeka pred kojim su, prema nacionalističkoj mitologiji, drhtali neprijatelji. Nakon rata nije stao pred sud i rekao: ja sam komandovao, evo me, sudite mi. Godinama je izbjegavao hapšenje, oslanjajući se na mrežu pomagača i skrivajući se od međunarodne potjernice, sve dok nije uhapšen 26. maja 2011. u kući rođaka u Lazarevu. Do tada je proveo gotovo 16 godina bježeći od pravde.
Bivši srbijanski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević kasnije je opisivao da je Mladić, kada je policija ušla u kuću, pokušao da se sakrije iza vrata. Tu tvrdnju treba pripisati Vukčevićevom svjedočenju o hapšenju, ali je sama slika gotovo nevjerovatno simbolična: čovjek oko kojeg je izgrađen kult ratničke neustrašivosti, nakon šesnaest godina skrivanja, završava pokušavajući da se skloni iza vrata pred policajcima koji su došli po njega.
Avdo Palić je znao da ga traže i rekao: „Ja sam taj Avdo.“
Ratka Mladića su tražili šesnaest godina. Tu negdje završava sva priča o herojstvu, piše Avaz.
Palić nije imao desetine hiljada vojnika iza sebe, tešku artiljeriju, tenkove, logistiku i državni aparat. Komandovao je odbranom male, iscrpljene enklave. Kada više nije imao čime da je brani, izašao je pred ljude koji su ga mogli ubiti jer je pokušavao spasiti ono što je još mogao spasiti. Zarobljen je, odveden i ubijen.
