Prvi tip naših stranaka: Konfederacije ajana i interesa

Ni Delić ni Čavalić ne odudaraju mnogo u NIP-u. Naprotiv, širok skup ljudi koje NiP okuplja ili je okupljao: od bivših članova SDP-a, SDA, pa do Šuhreta Fazlića, čovjeka koji je izašao iz stranke POMAK koju je sam osnovao, da bi se u nju kasnije vratio. Iako je učinio mnogo u kampanjama 2018. i 2022. da bi napravio outreach mimo Sarajeva, ipak se Konaković oslanja na kadrove koji su zanat pekli u drugim partijama i čija je lojalnost, ako se o njoj uopće može i govoriti, upitna. Ova nekoherentnost najbolje se ogledala u tome da je Konaković bio valjda jedini ministar vanjskih poslova koji je izlazio na TV da komentariše zbivanja na općinskom nivou, koja su inicirali buntovni članovi porodice Ademović.

Šta je Konakoviću trebao Ademović kao politički direktor stranke i da li je to imenovanje baš ono što je i dovelo do toga da se NiP van Sarajeva nikada ne probije, pitanje je za poseban tekst. Ipak, Ademović, Čampara i Zvizdić teško da su posebnosti NIP-a. Oni su zapravo manifestacija svih posebnosti i diferenciranosti sarajevske SDA, koja je uvijek na rubu incidenata i raspada.

Zato se svaki predsjednik SDA morao posebno baviti time da tamo intervencijama stvori radno ozračje. Intervencije Bakira Izetbegovića, koji je tamo instalirao Faruka Kapidžića i koji otvoreno protežira Harisa Zahiragića, kako bi inicirao povratak SDA u Sarajevu, nisu svojstvene stranačkom radu mimo Sarajeva, gdje stranka operiše više kao konfederacija ajana nego kao koherentna cjelina. Zato osamostaljenja Mehmedovića i Kukića, ako se i mogu shvatiti kao reakcije na nedostatak ideja Izetbegovića, nisu dovela do značajnijeg upliva ovih ljudi na političke procese u BiH.

Semberija, izvor SDS-ovih problema

Jedini koji donekle mogu parirati Sarajevu kad su u pitanju podjele jesu Semberci. Da li je to zbog velikog broja sarajevskih Srba koji su se tamo obreli nakon rata, tek projekti čiji je cilj da razbiju SDS imaju kao svoje ishodište Bijeljinu. I Vojin Mitrović i Zlatko Maksimović i Mićo Mićić su u određenom momentu podržali SNSD. No, u Bijeljini se SDS ipak održao na vlasti, dok je u Doboju SNSD uspio. Tamo je Obren Petrović, još jedan od bosanskohercegovačkih načelnika kome je snaga njegove klijentelističke mreže poslužila kao odskočna daska za nacionalnu politiku 2018. godine, prešao u SNSD, i prevaga koju je tada donio i danas je jedan od stubova SNSD-ovog opstanka na vlasti. Bizarnost SDS-a je i da je stranka koja ima i eksternog člana koji često s manje ili više uspjeha nastoji voditi kadrovsku politiku kako u SDS-u, tako i u cijeloj opoziciji u tom entitetu.

Granični slučajevi: DF i SDP

Na prvi pogled, DF liči na lidersku stranku, jer bez prepoznatljivosti Željka Komšića ne bi ni postojala niti se održala. Ipak, nije sasvim tako. DF se sredinom 2017, nakon mnogih katastrofalnih kadrovskih rješenja, našao u teškoj krizi. Temeljna preobrazba stranke koju su inicirali svježi kadrovi, ubačeni na inicijativu ljudi koji više nisu bili njezini članovi, dala je DF-u novu energiju kojom se ne samo uspio oduprijeti, već i pobijediti na izborima 2018. I ovdje, kao i kod SDS-a, bilježimo eksterni utjecaj koji oblikuje politička događanja.

Nermin Nikšić, preuzevši stranku nakon što je Lagumdžija odstupio nakon izbornog debakla 2015. godine, nije imao mnogo izbora nego da je demokratizuje stvorivši na taj način možda i najmanje negativan slučaj tranzicije od liderstva do Nikšićeve konfederacije. Da nije to učinio i dao relativno široke ovlasti svima, pitanje je da li bi se SDP oporavio nakon debakla iz 2014. godine. Već 2018. godine, SDP bilježi solidan rezultat, a njihovom kandidatu pobjeda na izborima za člana Predsjedništva izmiče za svega 18 hiljada glasova. Iako se u određenim trenucima nakon izbora 2022. godine činilo da će Denis Bećirović formirati vlastiti politički projekat, pokazalo se da je Nikšićev SDP ipak dovoljno elastičan da ga zadrži u svojim redovima.